Tražila sam stihove očajnički
ne bi li posvetila nebu suze.
Bila sam prazna te večeri!
A onda sam skrenula s teme
i ostavila suze,
shvatila sam da
sama postojanost,
ne može izmamiti osmjehe
dok ne naučimo voljeti sebe!
Buditi se sa snagom i
snažno osjećati riječi,
koje nas nose jutrom kroz misli,
naći izbor
da držimo se onih najslađih,
koje ispunit će nam dan
do večeri tihe!
I ne zaboravi onda i uveče
ljubiti sebe!
...jer,
bio si slobodan jutrom
i ti si birao,
i ne može biti krivo!
Vjeruj sebi,
jer ti si ona sreća,
koja će te pratiti na
nesigurne staze budućnosti,
gdje nerijetko ćeš
kročiti klecavim koljenima...
..ne zaboravi - to su tvoji koraci
..a ti si naučio ljubiti sebe
i znat ćeš dati se i hrabro i krotko,
i znat ćeš prepoznati ljubav,
znat ćeš dati je...
...jer ona sama će pucati
kroz sve tvoje pore
i uzrokovati eksplozije strasti
i slatke povratke u buđenja
djetinjih milina...
Post je objavljen 25.10.2004. u 16:08 sati.