General se u najnovijem metalik merdži zatamnjenih stakala vozi po katastrofalnim cestama, uz oružanju pratnju of kors. Veli da mu je merdžu zbog izuzetnih zasluga u oslobodilačkomratu90ih poklonio - predsjednik. A sad, iz svoje viletine(koju je isto´pošteno´izgradio) kreće na posao, aj pogodi koji – pa predsjednika nogometnog kluba! Ali general, naravno, ima i ˝pravi˝ posao – onaj u Ministarstvu obrane i Vladi. Zvuči poznato? Zvuči nekako domaće?
Ali, vjerovali ili ne, nije riječ o Hrvatskoj. Ovo je priča iz Kazahstana.
Imali smo je izvanrednu priliku vidjeti u fantastičnim putopisnim dokumentarcima jednog mladog britanskog entuzijasta. Meni potpuno nepoznat tip, s odličnom idejom da prođira srednjomAzijom i državama tzv. STANA, odn. onim državicama bivšeg SSSRa što završavaju na –stan, prikovali su me zadnjih par jutara uz ekran.
U utorak je bio Kirgistan – ljepotica i zvijer, zemlja prelijepe divljine i prebijedne sirotinje. Zemlja u kojoj su Ameri već porazmjestili svoje baze, Rusi svoje baze, a i Kinezi su već na putu da nabace i svoje.
Zemlja koja je poligon geostrateške otimačine, a u isto vrijeme i veliko otpadno smetlište nezamislivog nuklearnog otpada. Dovoljno se popeti na brdo, zagrebati rupu u zemlji – a Gajger skače do nemjerljivosti, dok se 10 metara dalje – seoske žene s maramama na glavi iz kolibica iščuđavaju nekom strancu u antiradijacijskom odijelu. Zemlja u kojoj su jedino studenti zadržali nevjerojatan humor, s obzirom na ne baš svijetlu perspektivu.
U srijedu, mislim da je bio Uzbekistan. Najzatvorenija zemlja od već spomenutih ˝stanova˝, bijeda još veća, paranoja još veća, treba li i reći - sa mini-diktatorčićem na čelu. Čovom zaljubljenim u sebe i u slike svoje na svakoj blatnoj fasadi, nešto ala: On grli dječicu, On nosi pušku, On predvodi narod, On zna najbolje (mislio bi čovjek da su kult ličnosti mogli od Staljina i modernizirati). No unatoč očekivanju, On nije najmoćniji u svome carstvu, ne – to je kako nam mladi Britanac otkriva – jedan, na prvi pogled, sasvim neugledan čovjek, čak bi rekao i – seljo. Al ovaj seljo, jebiga, ima poslovni imperij, privatnu vojsku i dvore kakvih se ni Semiramida postidjela ne bi. Doduše, jest da su selji Australci zabranili ulazak u zemlju zbog mafijaške pozadine, al seljo veli da je to sve laž, podmetanje i zavist(poznato?) – te se prsi dobročinstvima u domovima za siročad. Odakle je, usput rečeno, i sam potekao kao i Onaj mini-diktatorčić, njegov grande prijatelj. E da, da se ne zaboravi – zemlja je u zadnje vrijeme postala rasadište Al Qaidinih ćelija, na iskreno čuđenje domaćeg miroljubivog stanovništva.
A u četvrtak – već spomenuti Kazahstan. Generali i tako to. U dolini sirotinja, a u planini najnovije vile rastu kao gljive poslije kiše, i natječu se jedna s drugom po veličini i – ružnoći. Neukus narkodilerskih vlasnika je očit, ali jebi ukus, glavno da je voznipark najnovije ispod zapadnog čekića. Droga na svakom koraku, droge na tone, sirotinje na tone, zapadnih ˝investitora˝ odn.eksploatatora isto na tone, govana na cesti – i toga na tone. Jad i bijeda.
Odličan putopis! A onda u petak dokumentarac o kosovskim rudarima, još jedan opis neviđene bijede, ali ovaj put malo bliže nama. Tko je vidio prizor mnogočlane obitelji ostarjelog rudara, čopor gladne dječice sve jedno drugom do uha, svi okupljeni oko jednog pijata sa 6 pečenih paprika i štrucom kruha – taj nije mogao a da ne zaplače. Zar su se od tih 6 paprika trebali najesti? O da – to im je bio jedini obrok u danu.
A u subotu još jedan u nizu potresnih dokumentaraca iz ciklusa REPORTERI (gđa. Rakić izvrsno bira) – ovaj put o južnoafričkoj siročadi kojoj je AIDS pokosio roditelje. U nekoj blatnoj kolibi, braco(6-7g.) i seka(8-9g.) – sami, grle se kao dva gola ptića i plaču. Dječica ostadoše potpuno sama na svijetu ovom, jer im je upravo i otac, nakon majke, pokopan. Nikog više oni, pod milim Bogom nemaju. A siročadi u JARu svakim danom je sve više. Očaj – čisti očaj!!!
Bio je ovo tjedan fantastičnih dokumentaraca, tjedan širom otvorenihprozora u svijet, ali ono što se kroz te prozore vidi… malo je reći da ne sluti na dobro… Bože smiluj nam se svima.