moze vam se cinit cudno kaj ja tu visim u stanu od bivse. psiho cak. meni je.
ono, dosao sam po stvari i ostao tu par dana. svaki put sam ostavio neku sitnicu po koju bi se morao vratit. u ovom stanu je tri i pol godine uspomena. meni barem. i tesko mi ga je napustit.
nje nema ovdje, ali citav stan mirisi poznato. svaki put kad uđem, znam ga. poznam sve u ovom malom stancicu. nije tako tesko, stan je stvarno mali. i ima taj specifican miris koji je najintenzivniji kad uđem. sjetim se kako me je znala docekat na vratima, ljubit me. iza vrata, pokusavajuc me preplasit. s obzirom da je imala sto kila viska, nisam mogao otvorit vrata pa sam znao da me tenk zeli iznenadit.
sjecam se kad smo tek prohodali a njoj je bio bed upoznat me sa starim. rekla je da stari brije da nitko nije dovoljno dobar za nju. on to ne brije, ja to znam. i upoznao sam ga skoro 2 godine nakon kaj smo prohodali. ali nije bitno to.
bio sam gol dok je on usao u stan. potrpala me u ugrađeni ormar. cekao sam pola sata tamo da frajer ode. ono, nemres vjerovat. jednom sam tak cekao na balkonu pokraj pozarnih stepenica. nije mi smetalo.
pozvala me da zivim ovdje kad sam dobio posao u kvartu preko puta. bili smo toliko jebeno sretni kaj smo se mogli budit jedno kraj drugoga. uzasno. jebote.
znao sam ju gledat kak spava i prica u snu. ljubio bih ju i pricao joj.
posevili smo se na svakom mogucem mjestu u stanu. na 33 kvadrata to i nije tesko, ali bar se mozes osvrnut po stanu, osinut ga pogledom i rec -'tu sam jebo'. i to znaci tu. svuda.
odnio sam sve stvari, ne znam zakaj sam se vratio veceras, trazim izgovore za provodenje vremena u ovom mjestu koje sam u zadnje vrijeme smatrao domom. koliko god bilo ruzno, bilo je i lijepo. a grijesio sam. bio sam glup. poceo sam dolaziti pijan u 6 ujutro. provodio noci na netu. produbljivao ionako duboke razlike medu nama. odmicao se, ne znajuci to.
nije mi nista znacilo parmjesecno lose razdoblje. to ti nis ne znaci kad zelis s nekim provest zivot.
tesko mi se odmaknut od toga. i iako sam rekao da sam prosao preko svega, tesko se odmaknut od tri i pol godine zivota. tesko je jednostavno sve izbrisat i reci da mi nije nista znacilo, da nije bilo lijepih momenata i da se nisam vezao.
jer sam se vezao. jako sam se vezao. u njoj sam u momentima kad nam je bilo lijepo nalazio sve. apsolutno sve.
a znao sam da nisam nista od onoga sto ona zeli u zivotu i grizao sam se radi toga, jako. trudio sam se biti to sto je zeljela, ali nikako mi nije uspjevalo. i da, nikad necu drzati za ruke njenu djecu i zvati ih svojom. sumnjam da ce se nasi zivoti spojiti opet. i nije da me jebe to u smislu, u picku materinu, ne bi trebalo biti tako. nego sam jednostavno sjeban.
i nije poanta sad da li je nasa veza bila dobra ili losa, da li je bilo komunikacije ili nije. stvar je u tome da sam ja 3 i pol godine poznavao ovo mjesto kao nesto skoro svoje. kao nesto gdje sam se mogao sakriti od svega, zagrliti ju i poljubiti.
i sve bi u tom momentu bilo ok. nikaj mi nije bilo bitno. falit ce mi to. kad konacno odem odovud, jedno razdoblje mog zivota na koje sam racunao da ce trajati puno dulje je finalno gotovo. sutra cu se vratiti u stan ostaviti kljuceve od stana i auta. i to je onda to. i znam da cu svaki puta prolaziti kraj kvarta mazohisticki se osvrcuci da li je ovdje, parkira auto ili se isparkirava. i nista to ne moze promjeniti. mijenjamo stanove, ljude, carape, gume na autu. kad se istrose, zamjenimo ih drugima, ne nuzno boljima. glavno da posluzi. ovisno o potrebi.
i nije lako. ovo moze bit pateticno, ali ja mislim da nema osobe koja je ovo prosla a da se nije tako osjecala. nema sanse.
kompletan jedan svijet je otisao u kurac. mislim, ja nisam nesnalazljiv tip, stvorit cu si novi svijet. uskoro.
koliko svjetova moram stvoriti dok ne nadem onaj koji ce mi bit dom?
Post je objavljen 21.05.2004. u 01:18 sati.