Pregled posta

Noć sa subote na nedjelju. Još jedan standardni povratak kući sa subotnjeg izlaska. Prolazi cestom još pokoji auto, dok okolo vidim samo otpatke bačene od ljudi koji žive samo za svoju mladost bez misli na budučnost. Ne prolazim prvi puta ovom ulicom, ovim kvartom, ovim tragovima protračenog vremena. Prolazio sam već gomilu puta, ali svaki puta vidim isto. Vidim sjene razočaranja, protračenih dana, žaljenja za trenucima koju su zamijenili neke nikad prežaljene i ne doživljene trenutke. Prolaze neki ljudi kraj mene, kao i uvijek. Ne znam da li i oni razmišljaju kao ja, ili možda oni vide nešto pozitivno u ovome svemu, u ovoj tvornici užasa, rafineriji nemorala i zle sudbine. Možda oni očekuju neki dodir više sile, neki poziv na ples sa budučnošću , ili samo čekaju da im prolaze dani, ćekaju da im netko pruži ruku spasa, i prihvatili su ovo sebe sve kako je i samo čekaju da ih nešto pozove na drugi put, a do tada su marionete naše okoline. Možda znaju nešto što ja ne znam, možda su vidjeli nešto što drugi nisu, ili kao i svi mi svakim danom jedino sve više sebi kopaju grob, u koji na kraju niti ne ulaze sami nego na rukama ljudi kojima su nešto znaćili. Uostalom, što smo mi nego samo prolazne čestice, kao zrak, kao sati, minute, sekunde, kao voda u brzome potoku, kao ljubav koja se jednom rađa, kao san kojem uvijek dođe kraj, kao topli osmjeh koji bi smo htjeli da traje vječno. Nitko od nas ne misli na vjetar što je pogladio njegovo lice samo trenutak prije, nitko ne misli na kišne kapi koje su mu oprale volju za nečim pozitvnim. Tako će i na nas, kada nas više ne bude bilo misliti samo neki oćajnici koji su nas ipak voljeli i više nego mi sami sebe, kao što smo i mi sami, kao što svi živimo u prošlosti.
Na trenutak me od ovih misli odvojio pogled na jednu lijepu mladu djevojku, gotovo djevojćicu, što je stajala preko puta. Zastao sam i usmjerio sav svoj fokus na nju. Njena valovita i bujna smeđa kosa milovala je njeno lice na kojem se vidjelo neko iščekivanje. Možda ćeka da voljena osoba dođe po nju, možda ćeka roditelje da im se isprića što je tako dugo ostala vani i da im kaže koliko ih voli i koliko je sretna što ih ima. Na trenutak mi se ućinilo da me pogledala svojim dubokim pogledom, kao da mi želi nešto reći, kao da me želi prevesti preko mora već određene sudbine i pokazati mi svijetliju stranu života. Kao da me poziva k sebi, da s nekim podjeli nešto lijepo, nešto što će donijeti osmjeh na moje i njeno lice, ili neki dokaz da Bog postoji i da nije zaboravio na nas. U trenutku mi se učinilo da to njeno lice, lice isprepleteno mnogim zagonetkama, a ipak tako pitomo i umiljato, da to lice otkriva prozor u neka rješenja i nadu, ono jedino što nam je potrebno da ustrajemo u ciljevima da si uljepšamo život. U tome trenutku pogled mi se našao na jednome autu što je polako usporavao. Stao je kraj nje, a ona se nagela uz prozor toga auta i nešto pričala sa čovjekom izboranoga lica, koje su pokrivale tamne naočale i davale odraz cijeloga svijeta u njima. U ruci mu se nalazilo nekoliko novčanica i njih je pružao prema djevojci. Nakon toga me ona pogledala još jednom, ali ne onim pogledom nade, nego pogledom koji mi je govorio da čovjek nema svoj izbor, nego da smo svi marionete neke više sile. Više sile koja se voli poigravati, kojoj nešto nedostaje, kao i svima nama, jedino što ta sila ima nešto što mi nemamo, a to je moć. Nakon toga je ušla u auto, koji se polagano odmicao od mene, dok je od njegove metalic boje dolazio odsjaj prljave ceste i smog ostavljao jedini trag osobe koja mi je gotovo promijenila stav, i koja mi je gotovo donijeli onaj traženi osmjeh na lice. Nakon nekog vremena auta više nije bilo. Osjetio sam samo prve jutarnje kapi rose i miris jedne izgubljene mladosti koja je otišla putem jalove spoznaje.