Baš san sad pogleda jedan dobar film, story of us, iliti, priča o nama. Inače ne volim romantične filmove, al ovaj mi se baš svidio. Baš je zanimljivo kako ljudi zbog ponosa izgube ljubav, u ovom filmu se to i nije dogodilo, al mislim da ljudi to često u životu naprave. Možda neko misli da je plač izraz nečije slabosti, ali postoje slučajevi kad to može značiti i određenu dozu hrabrosti, jer treba, zaboraviti nekad na ponos, na svoj ego, zaboraviti da uvijek netko drugi mora pristati na kompromis, već jednostavno dopustiti ljubavi da iziđe iz srca, bez nekih uvjeta, bez straha od odbijanja, bez svog ega... jednostavno razmišljati emotivno i raditi ono što ti srce kaže. Najgore je šutjeti, ili poslije svađe, biti ljut i čekati da se netko drugi ispriča, da netko drugi pokaže osjećaje, treba možda malo više osjećaja, a manje razmišljanja. Kad je najgore, kad se čovjek osjeća najljućim, samo treba to zaboraviti na čas, poljubiti voljenu osobu, i reći kako voliš... Kad se voli, najviše što se može, ništa ne možeš izgubiti, možeš ili ostati bez osobe koja te ionako ne zaslužuje, ili učiniti sretnom osobu koju voliš, a zar to nije smisao ljubavi? Jer ipak, što mnje pokazuješ osjećaje, manje ćeš ih i vidjeti oko sebe. Ako voliš nekog, zar postoji išta što bi ti bilo preteško učiniti za tu ljubav, pa kako bi onda bilo teško jednostavno voljeti...
Post je objavljen 22.10.2004. u 00:05 sati.