Dyadonskhe tople noći
Tamo negdje gdje noći nisu tako tamne, a jutra se zlatom zlate. Tamo negdje gdje topla mora zapljuskuju obale predivne zemlje Dyadonhe. U Zabranjenoj dolini, Zabranjeni grad, grad Sunca. U gradu tisuću piramida, u piramidama tisuću hramova, u hramovima tisuću prelijepih djevojaka, ali samo je jedna princeza. Princeza s tisuću imena Sonsyreya, Wyxena, Baharanunha, Handhra, Shangrha, Amandha …
Sunce je kupalo piramide Suncytya zlatnim sjajem, iako je ljeto već bilo pri kraju, još uvijek u Zabranjenoj dolini vladale su tople temperature. U dyadonskhom gradu vladala je normalna užurbanost karakteristična za sve amazonske gradove. U svojim odajama mlada princeza Sonsyreya pričala je svojim pratiljama o utiscima koje je doživjela tijekom zadnjeg posjeta Dyasparu i princezi Sheni, sestri Shaganovoj. Lijepe i mlade, časnice i ratnice Dyadonkhe upravo pristigle iz Dyadonhe postavljale su bezbrojna pitanja svojoj princezi, a onda je jedna iznenada zapita: - Princezo Sunca, a gdje su naši muškarci, zar mi nećemo imati pravo na Amazonske igre kao naše prijateljice iz kaste čuvarica i majki? Čule smo da su one već imale iskustva s muškarcima, a što je s nama? - Sonsyreya se osmjehne i mirno odgovori: - Vi nećete imati muškarce kao ostale amazonske kaste, vi ste ratnice i kneginje i svoju ćete krv pomiješati s najhrabrijim ratnicima koje je zapamtio svijet ikada od svog postojanja, a kada se prvi put sretnete s njima više ništa neće biti isto za vas. Ti romantični ratnici koji prate razigranog dječaka potpuno će vam ispuniti srca.
Jutro se budilo, sneno i polako, kao i uvijek nakon toplih noći. Nigdje nisu noći bile ovako tople kao na Dyadonhy u zemlji tisuću otoka, u zemlji princeze Sosyreye. Dyadonha je bila puna egzotike toplih mora: palme, ptice, pijesak, gradovi piramida, oaze, potoci… Tisuće prekrasnih mladih djevojaka pristiglih sa svih strana Amazonskih zemalja skupljale su se u čarobnom dyadonskhom gradu Drymu. Cijelim skupom rukovodile su Sonsyreyne najodanije kneginje Sandrha, Carysmha, Lucrecya, Anyshya, Myrandha, Felycya i Noyrha. Nazočnost ovih mladih Dyadonkhy ovdje, a one se nikada nisu odvajale od Sosyreye, jasno je govorila o važnosti ovog okupljanja. Stalna i povećana aktivnost alandskih ratnih brodova oko otoka, iskrcavanje Šumskih patrola i Noćnih očiju, posebnih odreda Alanđana, na obale otoka Sunrays, a i njihova tajanstvena pojava u blizini grada Hawen u kojem se nalazila princeza Sonsyrey, jasno pak su govorili da će se tu pojaviti i sam Alanđanin u pratnji Vitezova vjetra.
Dyadonskhe tople noći odjednom su postale još toplije i svjetlije, a neobičan vjetrić koji se podizao iznad krošnji palmi, pjesme Alanđana koje su se čule pred jutro, priče mladih kneginja o alandskom vremenu koje oni zovu Vrijeme snjegova, kod mladih amazonskih djevojaka izazivale su veliku znatiželju i pozornost. – Kneginjo Lucrecyo, pričaj nam još o tim tajnovitim ratnicima i njihovom princu! – tražile su one od kneginje Lucrecye, predivne crnokose dyadonkhe koja se samo tajnovito smješkala, a onda ipak popusti pod nagovorom i počne priču: - Predivne legende kruže o toj zemlji. Govore da ti romantični i tajnoviti ratnici ogrnuti svojim plavim ogrtačima danima uporno sjede, trpe hladnoću i nekoga strpljivo čekaju. Govore da se oni još uvijek sjećaju vremena prije potonuća Atlantide i Slavnih gradova i da znaju tajnu Vitezova vjetra o kojima su nam pričale naše bake. Govore da su to najstrašniji ratnici koje je zapamtilo vrijeme, lutalice i napadači, strašni mitski osvajači. Govore da ti ratnici ne poznaju strah i svi su oni odreda spremni na borbu i pogibiju samo da bi ponovno vidjeli i pratili svojeg dječaka kojeg su im poslali Bogovi i Boginje u znak zahvalnosti što su se na njihovoj strani borili protiv oholih i zlih Hladnih vatri. Legenda govori da su oni dugo lutali i tražili ga posvuda sve dok jedne noći nije zapuhao hladan i neobičan vjetar za to doba godine. Na mjestu gdje se gasi dan, na mjestu gdje se vjetar i kiša dodiruju pojavio se On. Poveo ih je taj dječak kroz vrata vjetra daleko na sjever u zemlju koju je zauvijek okovao led. Naučio ih je Taj dječak kako se boriti protiv Bijele smrti, kako pronaći put kroz nevidljivu maglu, kako pobijediti ledeni vjetar. Govore da je velika snaga i moć koju su Bogovi i Boginje sa zvijezda poklonili tom dječaku na dar, a govore da je On pozvao One koji su otišli i oni su se vratili, te postali veliki prijatelji. Taj razigrani dječak pojavio se niotkud i iznenada, a put mu se isprepleo s našom princezom Sonsyrey. Zbog nje pojavio se na Hyperarey i branio njezine boje, a naša princeza osjeća Ga iza zastora noći i vidi Ga pod svijetlom zvijezda, a kada su daleko jedno od drugoga ljubav ih spaja svojim strunama. Govore da daleko na sjeveru u nepreglednim prostranstvima Alanđani pjevaju našoj princezi: Laku noć zaštitnice i spavaj na jastuku od cvijetova…Govore da kada prate svog dječaka ništa oko sebe ne primjećuju, ogrnuti svojim plavim ogrtačima mirno jašu iza Njega na svojim snažnim i plemenitim konjima, a dovoljan je samo jedan njegov znak, pa da se oni pretvore u strašne ratnike napadače i tada ih ništa, ali baš ništa zaustaviti ne može. Njihovi pogledi, oklopi i oružje mutno svjetlucaju, a njihovi juriši i navale nezadrživi su. Tada oni gaze, lome, sijeku i probijaju se što bliže k Njemu, a onda kada Ga vide ili dotaknu poput munja razlete se na sve strane i opet se probijaju k Njemu. Njihove zastave vijore na vjetru, a njihovi pokliči lede krv u žilama. Njihovi konji pjene i bijesno gaze i grizu, a kada čuju Njegov poziv, hitro se okupe i slože u samo njima razumljiv složaj. Tada njihove pjesme počinju u dubokim borbenim tonovima i opet Ga slave. Nema sretnijih na ovome svijetu i kako oni kažu, nema nigdje ljepše šume srebrenog bora i nema ničeg većeg od njihove tajne. Nakon toga nestaju u tim misterioznim predivnim šumama srebrenog bora i u svojim neobičnim i zagonetnim gradovima… -
Sunce je polako zalazilo iza krošnji palmi, sjene su bile sve duže, a onda se spustila još jedna topla dyadonskha noć. Ptice po granama su se smirile, valovi su sve tiše oplakivali pješčane plaže i obale Dyadonhe koja je polako tonula u san. Odjednom palmina krošnja oživi i poprimi ljudski oblik. Pijesak se pokrene i iz njega izrone ljudske prilike. Nekoliko brzih i čudnih znakova rukom, otvoreni dlan da se znakovi razumiju i opet tajanstvene prilike tiho nestanu, stope se s okolinom. Bilo je sigurno i bilo je jasno, počelo je doba noći kada alandske Šumske patrole predaju dužnost alandskim Noćnim očima, posebnim alandskim odredima koji su zaduženi za sigurnost tog dijela noći.
Kneginja Charysmha, dežurna kneginja u gradu Drymu, izašla je na balkon palače, na trenutak pogledala prema gradskim vratima koja su čuvale dyadonskhe ratnice, a onda se osmjehnula i tiho prošaputala za sebe: - Baš sam blesava! Bojim se za sigurnost gradskih vrata, a sigurna sam da su negdje vani dobro skriveni i krajnje oprezni Alanđani koje je sam general Paska poslao ovamo kako bi osigurali mjesto na kojem će se ujutro pojaviti On, razigrani alandski dječak Andraghon. Bolje je da idem na spavanje, jer ovdje se ništa neće dogoditi što Alanđanima ne bi bilo po volji. Baš su zanimljivi ti Alanđani, već sada brinu za sigurnost svojeg dječaka, a tek sutra kada bude tu sigurno će ih biti više od zrnaca pijeska na obalama Dyadonhe. -
Post je objavljen 21.10.2004. u 22:05 sati.