Bila je to ljubav na prvi pogled. Apsolutna romantika - cvijeće, bombonjere, vaze i poklončići razni. Voljeli se tako godinu dana i odlučili živjeti zajedno. Apsolutnost romantike se nastavila , čak se povećala za stupanj, dva više – kuhanje, pranje, peglanje i poslovi ini. Voljeli smo se kao golub i grlica, kao kit i kitica, kao top i đule. A onda je jednog dana počelo. Ležali smo zaljubljeni-zagrljeni na krevetu i ja sam joj tepao riječima slatkim. I baš kad sam izustiti htio da je volim kao glazura mokri beton, kao pudlica psećeg frizera, ona je ispustila jedva čujnog goluba. Prešao sam preko toga i nastavio s tepanjem – bože, pa ljudi smo, prdimo, htjeli to priznati ili ne. Drugi dan ležali smo na trosjedu i gledali ljubavnu seriju. Opet sam joj tepao razne slatke riječce, i baš kad htjedoh joj reći da je obožavam kao sjekira frišku bukvu, ona je ispustila orla – širokokrilog, kljunatog, goropadnog orla. Progutao sam smrdljivu knedlu i počeo mucati. Ona nije ništa rekla, samo se nasmijala i nastavila presti u zagrljaju mome. Treći dan smo sijedjeli na rubu kade i promatrali novu Rudi Čajavec vešmašinu kako lagano brunda na centrifugi. I baš kad je programator bio na 8 ona je ispustila zmaja, ne onog karnevalskog, kineskog, već pravog vatrenog zmaja sa šiljatim kandžama i rožnatim krilima. Vešmašina je stala, ja sam stao, vrijeme je stalo. Sa zida kupaone otpao je red pločica. Nije rekla ni pardon, ni oprosti. Moja je ljubav pala za stupanj niže.
Slijedeći dani bili su prava noćna mora. Više to nisu bili uobličeni životinjski prdeži, već katarzični plotuni Torovih čekića. Prdjela je na sve strane. Svirala je dupetom državne himne, oponašala Bečku filharmoniju, sinkronizirala akcijske filmove. U kući nije bilo prostora gdje njena munja nije sijevnula. Ja sam bježao od nje i skrivao se u mračnim zakucima cijučući poput miša - bojala se glodavaca. Naša je kuća bila potpuno razorena. Stakla na prozorima su popucala, žbuka sa stropova je otpala, čak je i krov stajao u krivo poput šešira lokalnog boema.
Baražna paljba trajala je mjesecima, a onda je jednog sumornog i tmurnog dana stala. Nastao je tajac. Potpuna strahovita tišina. Nije se čuo ni pjev ptica – one su već odavno bile mrtve.
Prikradoh se spavaćoj sobi i potajno je promatrah. Ležala je na zagarenim ostacima kreveta i zurila u rastureni strop. Iz nje se dimilo kao iz tvorničkog dimnjaka. Očito da se cijev pregrijala. Sjedio sam na podu pokraj vrata i čekao što će se dogoditi. Ona je još uvijek mirno ležala. U jednom trenutku počela se nadimati. Trbuh je rastao poput balona na dotoku helija. Oči je izbečila, a na vratu su poskakale žile hrastova korijenja. Obrazi su joj treperili, a tijelo drhtalo. Skočio sam kao gromom ošinut, kao parom oparen – potrčah prema izlazu. Odjednom je sve eksplodiralo. Zrak se pretvorio u buktinju, sve je bilo plamen. I ja sam bio plamen…
Naša je ljubav prohujala s vihorom
Dragoj i voljenoj bivšoj djevojci, prdilici Nini El.
Post je objavljen 21.10.2004. u 16:26 sati.