Tišina , sama pomisao na tu tako malu a tako duboku riječ i njeno značenje odvodi nas negdje daleko, u samu srž onoga što ćitavog života želimo da dokućimo. Tišina , to smo mi. To je onaj unutarnji mir koji i ne želeći konsultujemo u trenutcima kada nam je odmor najpotrebniji. Tišina jeste divan dijalog s dušom. Mi živimo u prostoru i u vremenu u kojem je tišina presudna. Nakon dugo godina buke , toliko smo žudjeli za tišinom , baš onom tišinom koju smo prizivali , želeći da odagnamo ogromne kolićine neartikulisanih zvukova apsorbiranih u toku naših života. Svi se u novije vrijeme pozivaju na tako blizak dijalog, koji svakim dano želimo voditi s drugima ali nam nažalost ne uspijeva. Živimo u vremenu moderne tehnologije , kada svaki čovjek ima mobilni aparat , uz pomoć kojeg može izraziti svoje osjećaje u samo 160 karaktera , poruke , malo , mislite .... ma ne sasvim dovoljno , dovoljno za upotpunjavanje komunikacije , brze onakva kakva ona danas jeste. Ipak moje mišljenje je da život nije brz i da mnogo toga ne možemo reći jedni drugima u samo nekoliko riječi.
Nama muškarcima «muškarčinama» na kraju ljestvice samo maminim sinovima i malim dječacima je uvijek presudna bila komunikacija sa djevojkama. U mom gradu takvo što je teško ostvarivo. Verbalna , komunikacija je na niskom nivou , mnoge se stvari vizuelno percipiraju i onda se polagano prepričavaju unutar odredženih krugova, koji su kao nekim čudom oslobođeni ženskog društva i tabua koji prevladavaju u društvu. Nažalost još uvijek se velikim djelom oslanjamo na vizuelnu percepciju koju želimo iskoristiti. Na žalost većina djevojaka ovog grada ne želi takvo što sprjećiti , tim više što ostaju dosljedne svojim starim navikama , primanja i prihvatanja komunikacije ali ne i odašiljanja bilo kakvih signala. Kompletno društvo funkcioniše na principu sunđera , kako bi rekli naše istočne komšije ili možda da se držimo «naše» tako jednostavne spužve. U većini slučajeva nedostaje voda i stisak. Nakon određenog vremena kada se prebrode generacijski istetovirane granice , i kada shvate da su žene djevojke kojima je samo prošla generacija. Spužve ispuštaju ogromne količine riječi i slova. Koliko god da odvratno zvučim a znam da, da istina je surova i ne možemo joj pomoći. Na drugoj strani postoje oni PVC tipovi koji kao statue i stupovi svakog društva brane društvo od «istih ili sličnih» , stoje da bi predstavili muško tijelo i idealizovali fenomen i samu pojavu testosterona i njegovog izlučivanja , makar to bilo i u najmanjim dozama. On samo i uvijek pripada njima. Koristi se svaka prilika svaki komad dana i noći da se ostvari komunikacija s onima , njima , našim prelijepim djevojkama koje netremice i sa ushićenjem na svakom ćošku našeg grada u svakoj situaciji i na svakoj dosadno isplaniranoj kafi slušaju ono što se grubo zove muška komunikacija , komunikacija dokazivanja , onoga što nam u ovom vremenu mira najmanje treba. Mnoge manekenke , modeli , ljepotice našeg doba , i naše generacije ostaju fascinirane pričama o pištoljima , bombama , ubistvima i krađama , koje možda nisu nikada bile počinjene , ali uvijek je važno da vjerujemo , da vjerujemo u ono što će se možda dogoditi . I na kraju , i Inke su vjerovale u spas , od Španaca koji su prolili potoke krvi , samih Inka kreatora tako velike civilizacije , i na kraju , Inke su nestale , a da izostavio sam riječ spas , Bili su «SPAŠEANI» ! Ponekad se zapitam šta će biti s nama , polovima , kako nas stručnjaci nekada davno nazvaše . U ovom gradu , u ovoj maloj državi. Negdje pročitah da što je manja država , suženiji su i pogledi stanovništva , još uvijek se pitam zašto se divimo Amerikancima ili tako divno «slobodnim» Brazilcima!? Naravno prošetavši ovim našim tako malim gradom otvara mi se milion pitanja , baš onih koje sam sebi moram i jedino sebi mogu postaviti a od vas ću da tražim odgovore. Želim da mi ponudite najbolje moguće odgovore koje možete imati. Obavezna komunikacija , dijalog između , kako to izgleda za okruglim stolovima naših kafana , zaljubljenih a «zaraćenih strana». Na jednoj strani idilična slika , ona koju bi svaki muškarac poželio , djevojka , oličenje ljepote , sa izraženim ženskim oblinama i sa nažalost stotinu treptaja u sekundi.
Akt je ono što odaje mnoge pa tako i njih. Naravno neizostavan je hod , i naravno neki imaginarni šaraf koji se nalazi ispod dlana , u kojem se kao obaveza između prstiju nađe cigareta I tako dolazimo do teme našeg, ili mog eseja. I tišina i gledanje , možda je to proces koji se zove zaljubljivanje ali ja sam se zaljubljivao uvijek na neki drugi način na način u kojem je prevladavao razgovor ali i izgled , dvije sastavne komponente koje presudjuju ljudima i ljudskoj hemiji ! Možda tišinom dolazimo do onoga što se zove sloboda. Možda je čovjek slobodan tek onda kada izgradi neki nedohvatljivi i nesalomljivi zid oko sebe i oko drugih , onih , koji žele da ostanu takvi . nedodirljivi. Na kraju ipak shvaćamo da je tišina štit , onaj koji nas dijeli od dobrog ili lošeg. Presudno je šutjeti jer u našoj etički defektnoj okolini pisati i pričati , stvari koje su besmislice za mnoge nikada nije bilo poželjno ali , ja ne pripadam toj vrsti nažalost , ja sam malo drugačiji i sve ono što me tišti stavim na papir. Doduše šutim dok pišem ali održavam komunikaciju s vama NORMALNIMA na takav način bar tako mislim , ali se sjetim i onoga što mi je djed davno rekao dok sam mu sjedio na krilu u drvenoj stolici za ljuljanje ... «rana od noža zacijeli ali od jezika nikada» i nastavih se ljuljati , ali mi još uvijek nedostaje njegovo toplo krilo.
Post je objavljen 21.10.2004. u 10:38 sati.