Dosada.... rijeć koju tako često čujemo, a i tako često rabimo pri objašnjavajnu situacija koje nas neprekidno okružuju. Ali ne .... ne ćinimo ništa da tu istu dosadu odagnamo nekim nama već poznatim i tako lijepim metodama koje smo prepznavali nekada davno , umjesto toga o istoj temi prićamo , uz tu temu razlučujemo i razuđujemo život , koji je ovdje već vodenast i proziran i tražimo smisao u kafi i ćasi vode koju , shvatamo kao neku obavezu koju moramo ispuniti , i ispiti pri obavljajnju tako čestog i uzastopnog dnevnog rituala. Na ulicama , u vozilima javnog prijevoza slušamo kako oko nas desetine ljudi raspravljaju o “onoj zločestoj, kako je samo mogla tako prevariti jadnu..”, i kada se osvrnete oko sebe uviđate da o istoj temi raspravljaju studenti, učenici, besposličari, penzioneri i poslovni ljudi.
Epidemija sapunica proširila se kolektivnom sviješću! ...... Nažalost !
Dolazeći kući ženski dio publike je već prikovan za ko za koju u programskoj shemi , jednu od jako «populranih» akutelnih sapunica. Teško je samo izdvojiti ženski dio , stariji članovi porodice pa ćak i oni mali , kojima sada nameću odrastanje uz tako «lijepo» osmišljene likove koji neprestano ponavljaju «pika pika....» uživaju odrastaju i umiru uz serijale , u kojima je ljubavni faktor presudan ali nikako i neophodan.
Svi oni konzumiraju život preko posrednika , preko plastične ili jos uvijek u Bosni jako popularne drvene kutije televizora i tako odbojnog i neprobojnog staklenog djela iza kojeg se odigrava najstrašnija drama koju preživljavaju njima tako dragi junaci i junakinje , ali kakvog li čuda , ljubav uvijek pobjedi... ah ta ljubav.
Slućajni pad ili slućajni pritisak na dugme daljinskog upravljaća vraća nas u sasvim drugi svijet , svijet u kojem živimo , iz iste one kutije dopiru , krici , plać , informacije o ratu..... negdje , nekom , daleko od nas to svi znamo i to je informacija koja nam je jedino važna, i to nas na trenutak odvlaci od ljubavne afere u našoj omiljenoj seriji. Ljuti smo sami na sebe što je baš nama ispao daljinski ili što se baš u tom , nama naj zanimljivijem tenutku, mala sestra poigrala sa daljinskim upravljaćem. Užurbano prebacujemo kanal i prvo što čujemo je žubor vode , zelene nijanse , i ljubavne uzdahe. Tako opuštajuće i ...... realano?
U pauzi u kojoj se valjda i meksićki glumci moraju odmoriti a i tv stanica konačno treba zaraditi , gledamo reklamu za traženi detrđent za izbjeljivanje rublja ili nove pelene , a nismo ni svjesni , do koje mjere će biti ispran,ćist i bijel naš mozak , baš nakon završetka našeg omiljenog serijala.
Svud oko nas žuta štampa , nailazmin na informaciju da neke ibjeglice iz krajine nariću nad sudbinama meksićkih «nesrećnica» iako ih je život hiljadostruko nemilosrdnije šibao. Oni možda žele da se identificiraju s njima , tim jadnim «nesrećnicama» s jedne strane , da završe sretno s druge strane ili da oktriju onu treću realnu stranu da se jednostavno zaboravi , na njih , i na sapunicu baš onu koju su gledali , ili vjesti baš one u kojima je prikazan sav njihov jad i surovost života tridesetak minuta nakon samog gledanja.
Mogućnost izbora nam je još uvijek pružena......
Možda samu suštinu pronalazimo u slićnostima. Možda Mexico i Bosna nisu ni klimatski ni geografski slićni ali postoji slićan odnos u položaju muškarca i žene. Možda je cilj da Mexico , Brasil , Venecuela odmah ne asociraju na totalitarni režim , bjedu ili narko mafiju , već na egzotiku i strasnu romansu. Narod u Bosni nema dovoljno novca za preživljavanje ali dovoljno detrđenta baš onog reklamiranog da obriše barijeru koja ga odvaja od tako dalekog Mexica ima , ima hljeba , kao i igara (serija) .
Kažu da u južnoameričkim zemljama postoje specijalizovani kanali koji stalo emituju serije , kod nas takvih još nema ali postoje oćiti napori da ih sustignemo. Ne samo da ih želimo na tv ekanima , naši ljudi žele da im glavne junakinje , junaci sapunica budu uvijek tu negdje pri ruci , nalazimo ih na razlićitim artiklima , sveskma , maramama , kuhinjskom posuđu. Serije ispunjavaju svaki segment našeg života. Mediji u pauzama između emitovanja serijala najavljuju dolaske novih «zvjezda» serija koji ispunjavaju koncertne dvorane brže od bilo kojeg pjevaća ili ansabla.
Mi život konzumiramo preko posrednika , Tv ekrana , lake note i jednostavni nerazumljivi tekstovi pjesmica na samom poćetku serijala nas uvode u priću, koja nas na momente tješi i pokazuje kako baš mi,nismo stigli do samog dna života. Ono što se dešava Esmeraldi u nekoliko poljednjih epizoda ravno je tragediji Černobila. Poštenom gledaocu preostaje samo da kuka što nije dobio penziju ili , kako se moglo desiti da posljednjih nekoliko mjeseci nema mesa baš na njegovoj trpezi.
Kić je umjetnost sreće , a za kić je baš poterebna i kić svijest. Ali nesmijemo se dati zavarati , serije koje mi gledamo su vrhunski produkti u zanatskom smislu , njima je naivnost namjera a ne ishodište. Bilo bi lijepo uporediti i neke mitske zaplete i nove serije uporediti slićnosti i razlike . Po ćemu se razlikuju siroćići koje je život rastavio , na putu od trnja do zvijezda od Romula i Rema , od Mojsija , Hrista , to su tragićne priće ćiju pouku i poruku serije iskorištavaju na najkomercialniji naćin.
Jako bitan momenat u privlaćeju gledaoca samoj seriji jeste i njen erotični naboj , naravno u onom prostoru u kojem mu dopušta sama televizija (obnažena leđa, siluete, asocijacije i metafore seksualnog odnosa, dekoltei) i katolička autocenzura, autora i izvođača. Serije potcrtavaju bajkovitost na račun stvarnosti, pa i kad prikazuju fragmente života oni su, iako crni i tada idealizovani.
Možda je na ovu temu i netreba trošiti rijeći , kako Tarantino jednom reće sve je to «nedovršena mexsička prića» sve je moguće , sve tako realno i nerealno.
Fascinira ćinjenica da ljudi jednostavno poćinju da VJERJU u serije , prisiljeni su da VJERUJU. Jer «vjeruj» predstavlja imerativ koji ćini razliku između gledaoca (vjernika) i svih drugih (skeptika).Vjera se još dokazuje i repriznim gledanjem,(ako je ikako moguće)
Ono što nas (ih) može vratiti u stvarni živiot jeste regulisanje životnih potreba između serija.Negdje primjetih grafit «I ESMERALDA JE PROGLEDALA» mislim da je predstavljao sasvim nešto drugo , i ako nećemo da p(r)ogledamo na tu stranu «drugog» ostaje nam da uživamo u slasti latino serije i kako reće brzi Gonzales :
"Andere viva, andere andere viva...". Ili, u slobodnom prevodu: "Život je negdje drugdje".
Post je objavljen 21.10.2004. u 10:27 sati.