znam da sam vas zapostavila i iskreno se ispricavam svim vjernim citateljima!!!!Sorry,sorry,sorry,sorry(u cast vama sam ovu recenicu,shodno gramatickim pravilima,pocela velikim slovom...budite pocasceni,jer to inace na netu ne radim-nikad!)
dugo nisam pisala...nije mi se dalo,nisam imala vremena,a ni neke posebne volje...
skuzila sam da kad god pishem o sebi,o svojim osjecanjima,nekako nikad nisam zadovoljna napisanim,jer,nikad nemam dovoljno jak sklop rijeci,koji bi mogao dostojno dokazati i opisati stanje u kojem se nalazim!pa sam prvo razmisljala o tome,da vishe ne pishem o sebi direktno...ali ako necu ovdje,gdje cu drugo?
koliko god "prijatelja" covjek imao,niko osim njega nemoze razumijeti zasto se on ponasa nekad ovako,nekad onako,nemoze razumjeti kako se on osjeca,nemoze oprostiti ispade,i ponekad dosta odvratno ponasanje...
blog je ok,jer postoje dvije osobe,mozda tri koje ovo citaju a da me poznaju,i sta god vi sad procitali,ili u buduce,dal to promjenilo vase misljenje o meni-meni svejedno!i dalje cu pisati o sebi,i o onome sto osjecam,ako osjetim potrebu za tim!
slusam upravo: Die Toten Hosen-Ich bin die Sehnsucht in dir
upravo se ovih dana osjecam nekako cudno...mislim,ne znam vishe dal sam ikad osjecala to sto osjecam sad...osjecaj mi je tako poznat a opet toliko stran!da sakupim sve rijeci svijeta,dovedem 50 najboljih pjesnika,da sastave toliko koliko je potrebno najljepse ikad oformljenih recenica,sa potrebnim brojem stilskih sredstava-nikada ne bi mogli opisati ovo sto osjecam!
ne znam sta je,al me cini tuznom,jer shvatam da ima toliko toga sto bih rado izrekla,ali nemogu-covjekov um,moj um nije dovoljno razvijen da bi to mogao opisati!nije josh izmisljen jezik na kojem bih mogla govoriti,a da svi razume kako se osjecam,ili bar neko da razumi...!nije izmisljen,ili ga ja jednostavno ne poznajem.
tuzna sam i zbog toga,jer shvatam,ili polahko pocinjem shvatati,da nikad zbog te cinjenice necu uspijeti napisati odlicnu,genijalnu pjesmu.
pjesme,muzika-to je oduvijek bio moj zivot.odkako znam za sebe,znam da sam uvijek pjevala,svirala,plesala.s devet godina sam napisala prvu pjesmu.dugu pjesmu.bila je namjenjena mojoj prvoj pravoj ljubavi(zenska naivnost,ili cista romantika-jedno te isto),s kojim sam se nekad kasnije i smuvala i bili smo poprilicno dugo zajedno.u pocetku sam sanjala(kao i svako djete,ciji su snovi u njegovim ocima odraz stvarne buducnosti,djete koje josh uvijek vjeruje u dobrotu svijeta,i josh uvijek misli da se ljudi mogu promjeniti na bolje,pa samim tim i svijet...djete koje josh nije saznalo surovu istinu)da cu postati slavna pjevacica...hah...danas se nasmijem tome...dodushe,pomalo tuzno.
nakon toga sam sanjala o tome da cu jednog dana napisati pravo dobru pjesmu,kojom cu ja biti zadovoljna ali i mnogi drugi.da cu napisati genijalnu pjesmu,da cu,rijecima anne frank,zivjeti i nakon smrti,zahvaljujuci tome...sanjala sam o tome dugo...ne sjecam se vishe kad sam se probudila iz tog sna,ali znam da sam ga se tek sad sjetila...
slusam upravo: Led Zeppelin-Baby I'm gonna leave you
osjecam se cudno.osjecam se slicno onom kada saznate da djeda mraz ustvari ne postoji.slicno.ali to nije ni priblizno dobro poredjenje.
opet sjedim sama u svojoj sobi.opet.po ko zna koji put.treba mi neko da me zagrli,da kaze da je sve u redu,cak i ako nije.dramatiziram previshe,znam.al to je isto jedna moja osobina.uvijek od svega "pravim" dramu.mozda i ne pravim?ne znam...
koliko vec dugo sjedim pred kompom i pishem ovaj post...
slusam upravo: Deep Purple-child in time
al sto su oni imali pjesme,...ne znam jel ikad iko...tako jednostavne,a tako dubokoumne...mozda se pravim pametnijom nego sto jesam...vjerovatno.
mozda se pravim i odraslijom nego sto jesam.mozda sam previshe zaokupljena ispitivanjem svoga bola,da tudji i ne primjetim.
je li vam se ikad desilo da vam neko govri nesto,i vi ga pokusavate pozorno slusati.u tom momentu dolazi neko do vas da vas nesto pita,ili zamoli.vi pokusavate nagonski i dalje slusati ovog prvog govornika.tako da ovog drugog,iako to ne zelite,ignorirate.vi ustvari ne shvatate josh da je on tu.kada on ode od vas,vi se sjetite da vam je nesto govorio,nesto vas molio al ne znate vishe sta.i sada osjecate neku grizu savjesti.trazite tu osobu,da bi vam ona rekla da je sad kasno za to.ili uopce vishe do iduceg dana ne vidite tu osobu,i onda se pokusavate izviniti zbog toga,al imate osjecaj da vam ta osoba ne vjeruje da bi ste joj rado pomogli,ali da je sve bilo tako konfuzno,i da ste jednostavno iz pristojnosti prvo saslusali onog prvog,nadajuci se da ce on sacekati da zavrsite.
to se meni dogadja uzasno cesto.i bude mi uzasno krivo zbog toga.nemogu opisati,koliko.
u zadnje vrijeme mi se cesto odjednom pocnu zatvarati kapci,i ruke i noge,i citao tijelo mi otezaju,i jedva se krecu.evo upravo sad se opet to dogadja.josh legnem prije ponoci,ustanem u 7...mislim,inace mi je to solidno,i dovoljno,ali sada mi se samo spava.
ponovo me boli stomak...ali,ovaj put me vec 11-ti dan boli,bukvalno bez prestanka.samo sto je boli vecinom u granicama,ali u petak sam imala takve bolove,da nisam mogla ni stajati ni sjediti,ni hodati,i morala sam moliti da me puste kuci iz skole.citav dan sam trpila,i zadnji cas nisam vishe mogla izdrzati.stigla sma kuci jedno 15-20 min.kasnije,legla,i nakon 2 minute stomak je prestao.
jao,slucajno sam obrisala rukom celo.znojim se kao luda.fakat,se ozbiljno pocinjem brinuti za svoje zdravlje.i fizicki i psihicki sam slaba.
posto jedva sjedim sad,a trebala sm uciti sociologiju,idem ja ipak spavati.
slusam upravo: Deep Purple-soldier of fortune
budit emi zdravi i zivi!cheers!
Post je objavljen 20.10.2004. u 21:31 sati.