Prve jutarnje zrake Sunca su pospanim korakom letjele brzinom svjetlosti prema Zemlji. Do dolaska drugog vala vedrih letača, Zemlja je već posvema bila okupana svijetlom. Modrina zemljine atmosfere nezadrživo je istiskivala već izmoreni mrak nad Zagrebom. Tusta tmina, umorna od cijelonoćnog bdijenja, nije se više mogla boriti, pa je pobjegla u Kinu. Sve ptice (ne računajući dio ptičje populacije koja je dosad već zbrisala prema toplijim južnijim krajevima) su odavna bile na nogama. Obzirom da ptice spavaju stojećki, moglo bi se reći da su na nogama od rođenja. Ali za potrebe ove priče to se odnosilo na rano jutro. I taman kada je tim pernatim umjetnicima više dopizdilo cvrkutati, i kad im je bio nužno potreban red bul da im da dodatni par krila, Joe je otvorio oči. Pa ih je opet zatvorio i nastavio spavati do pola dva popodne.
Ovo su bile samo puste Joeve želje i snovi, jerbo se Joe budi sa pijetlima. Ničim izazvan. Lažem. Izazvan budilicom. Isprovociran njenim visokim tonovima. Iživciran činjenicom da opet počinje radni tjedan. A sve to dodatno uvećano sinoćnim pijanstvom i jutarnjim mamurlukom. Da samo može još baremko pet minuta odspavati. Saaamooo pet minuta. Ali sat na budilici je neumoljivo pokazivao šest i četrdesetpet. Morao je požuriti ako misli do pola osam stići na posao.
Sabirući se po krevetu Joe je pokušao vratiti film unazad, ali ga je dočekivala samo tamna praznina. Što je to radio nakon treće litre vina, i da li mu je ona baš trebala. Kao da nije bio dovoljno pijan i od prve dvije. Jebemu miša, kad ne zna stat. I zašto nakon vikenda uvijek mora doći ponedjeljak? Zašto taj jebeni posao? Zašto? Zašto? Zašto?
Kako bilo da bilo, Joe se ustao. Promrmljavši nekakvu sirovu psovku iz potpuno suhih usta iskoturao se iz kreveta i krenuo prema kupaoni na jutarnje pranje. Zakonita je samo bunovno uzdahnula i okrenula se na drugu stranu.
Nekoliko sati kasnije zakonita se, teturajući i zapinjući za robu na podu (opa!) uputila prema dnevnom boravku. Glava joj je bubnjala od onog čaja od sinoć. O da, počelo je s čajom bez ičega, pa čaj s limunom, pa čaj bez limuna ali s rumom, pa čaj s još više ruma, pa rum bez čaja, pa još više ruma bez ičega. Sve do potpune amnezije. Korak po korak zakonita se približavala boravku iz kojeg se čuo zvuk televizije. Kroz maglu je lagano počela raspoznavati dosadni glas voditelja podnevnog dnevnika.