Nema mi nista gore od zimske djecije robe, posebno jakni, prsluka i kaputa sa i bez kapuljace, rukavica i kapa, glupih salova. Ne znam koji genijalci dizajniraju to sve skupa i sa kojim ciljem.
Danas sam pokusala izvesti djecu u setnju, sto je za njih zdravo i naravno neophodno. Cijeli sou sa oblacenjem je trajao sat i pol, pa zar to meni treba u zivotu. Ocito da. Sve je pocelo tako nevino da nisam ni skuzila sto mi se sprema. Najveci problem kod izlaska je da djecu treba prikladno obuci ako vani puse hladan vjetar i 6 je stupnjeva. Pocela sam sa starijim blizancem, prvo lagana kapica, meka pamucna, odlicna. Onda pernati prsluk bez rukava sa kapuljacom, ma stoji mu ko saliven prva liga ili ljiga. Zatim ga odlazem jer on u tome ne moze sjediti jer se ciferslus napuse tj. napravi grbu pa ne vidi nista preko njega i to ga ljuti. I mene bi. Znaci odlazem ga na tepih, pokusavam ogromnu polarnu vrecu montirati na kolica. Stvar ne hoda, vreca je nova i malo drvenasta. Kolica su mala premalena i sve se nekamo sklize i vozi. Za to vrijeme drugi blizanac urla. Ja se znojim i preznojavam makar sam sirom otvorila vrata od balkona upravo iz tog razloga. Napokon nekako zavezem jebenu vrecu za okvir od kolica njezno da ne poremetim ravnotezu mecem djete koje se zaslinilo jer mu rastu gornji zubi, u kolica i brzinom munje vezem prije nego li skuzi moje namjere pa se pocne bacakati (kao prosli put). Super mi je to uspjelo, sva sam ponosna na sebe. Sad samo jos da malo pritegnem gornji dio vrece koji ide do preko glave i to je to, ma super. Vozim kolica sa prtljagom na terasu dok ne upirlitam i mladjega. Nyima prica nesto sebi u bradu i vidno je zadovoljan. Sad krecem obuci mladjega vrpoljastog malisu, ja njemu kapicu on u dreku, eh jebi ga, znala sam da nemre to samo tako proci. Skidam kapicu, mali vrag mi se smije, razoruzava me svojim smjeskom i ja se prestajem ljutiti. Probavam mu obuci jaknu jer ima samo laganu majicicu pa ne moze samo u prsluku van. Jos sam znajuci za te probleme, kupila dva broja vecu i mekanu od pamuka, a ne neku satro skijasku u kojoj klinci hodaju ko pingvini jer nemreju skupiti ruke ali da se nisu dosjetili jadu pa stavili svilu u rukav to me baca u depru. Naravno on je znajuci sto je na redu rasirio prstice i grabi rukav iz nutra, ne bi ga majka Janja sa debelog panja obukla. Znojim se i svlacim majicu pa ostajem samo u grudnjaku, ledja su mi potpuno mokra. Dawa se neda i smije mi se veselo, mislim si, hajde bar je dobre volje sad cemo mi to. Obukli mi tu jaknu na jedvite jade. Stavim i njega na pod iz istih razloga, mucim se sa vrecom ali sad vec imam iskustva pa ide brze, sva sreca jer Dawa pocinje pizditi, Kiki je dosla da vidi kaj delamo i oblizala malome nos i uho vec kad je bio na dohvat njuske. Ugurala sam i maloga u vrecu i zategnula i nabila mu kapicu na glavu i izbacila na terasu k bratu. Sad samo jos da spremim sebe i da iz garaze izvucem kolica za blizance jer nemam dosta ruku da ih vozim odvojeno i mi smo spremni za izlazak. kad sam pocela bilo je podne, pogledam na sat jedan i deset, no krasno. Otrcim koliko mi je debela rit i bolesna noga dopustala i parkiram velika kolica pred kucu i kaj sad? nista sad jedan po jedan u kolica molim. Ne moram ponavljati da je cijeli manevar trajao jos pola sata i da sam se dva puta htjela razodjenuti na cesti. Napokon utrpani, veseli, prposni spremni za pokret. Kiki uz nogu, ma prava idila. Napravili smo 25 koraka kad je pocela padati kisa, a mi nemamo pokrivac protiv kise, a i Kiki mrzi kisu i ni mrtva nebi napravila ni pet koraka pa cak i da joj se piski. Ma vozila bi ja njih bez obzira na pljusak ali je poceo i jaki vjetar, a onda su klinci poceli urlati i ja sam dobila slom zivaca i upalu pluca i kugu i koleru i tifus i velike boginje i mrak mi je pao na oci i jos se nije digao.
Post je objavljen 16.10.2004. u 20:07 sati.