Draga Juliere, evo malo politiziranja danas.
Citam i gledam vijesti, citam blogove, razmisljam o dobi spisatelja. Pa da, sve je jasno.
Kad mladi covjek (ili zena) stasa, recimo 20 godina, prirodno je da je ljevicar. Da podsvjesno zeli rusit autoritete, da je protiv velikog kapitala, establishmenta, da je za ljubav, toleranciju i mir, da je za prava manjina, homoseksualaca, da je "pro choice"... Zasto? Pa vjerojatno zato sta sam nije autoritet, zato sta nema kapital, zato sta nije dio establishmenta. Zato sta mu se uglavnom vodi ljubav, a brani se od autoriteta kroz proklamaciju tolerancije (nemoj ti mene, necu ni ja tebe) i mira (bez obzira sta se desilo ne ratujmo). Zato sta mu se cini da je i on nekakva manjina koju establishment kontrolira. A on ne zeli bit kontroliran pa ne zeli kontrolu ni nad abortusom.
Ako mu se desi da nastavi zivot u “stvarnom svijetu”, gdje se za neodgovorno ponasanje snose posljedice, a ne u nekakvoj drzavnoj instituciji, taj mladi covjek napreduje u zivotu i sazrijeva, te mu se tako politicki stavovi pomicu u desno. Naravno, nadajmo se ne previse u desno. Pocne zaradjivat pristojan novac kao zaposlenik velikog ili pak malog kapitala i shvaca da je taj kapital vrlo pozitivan za drustvo, ali ga ipak treba kontrolirat, postaje autoritet mladjima ali se i brine o njima. Ljubav mu se jos uvijek vodi, ne kao kad je imao 20 godina, ali je pazljiviji prema objektu svoje ljubavi nego prije. Vise nema potrebu da se brani tolerancijom i mirom, buduci da postaje samosvjestan i pocinje shvacati da su imali pravo neki pametni ljudi koji su davno rekli da je napredak moguc jedino kroz borbu suprotnosti, ne proklamirajuci pri tom netoleranciju i rat, nego implicirajuci da su sukobi u stvarnom svijetu neizbjezni. Pocinje shvacati da je puno lakse rusiti nego graditi, da je puno lakse biti likovni kriticar nego slikar. Pocinje shvacati da je zivot puno kompleksiniji nego sta je mislio dok je bio mladac.
Pocinje shvacati da je milijunska odsteta isplacena od strane McDonaldsa jednoj americkoj baki koja se opekla "prevrucom" kavom koju je u autu drzala medju nogama, izvan pameti.
Pocinje shvacati da je Chantal Daigle bila tragicno u krivu kad je prekrsila sudsku naredbu u Quebecu i otisla u Ameriku da bi abortirala bebu nakon 5 mjeseci trudnoce. Da je istovremeno njen bivsi momak, otac njenog djeteta, djelovao pateticno kad je nakon sudske borbe za zivot svoje bebe, preselio se zivjet sa svojim momkom, ne zeleci pri tom se brinuti o svom djetetu, za cije pravo na zivot se borio. Da je vrhovni sud Kanade bio tragicno u krivu kad je svojom kasnijom presudom ovog slucaja implicirao da muskarac nema sta pravno reci u slucaju da zena odluci abortirat njegovu bebu cak ni u visokom stupnju trudnoce.
Taj nas vec zreli covjek zakljucuje da u odgovornom drustvu prava i odgovornosti bi morali ici zajedno. Dakle ne mozes imati prava bez odgovornosti, osim u najekstremnijim slucajevima, kao sta je pravo na zivot, elementarnu zdravstvenu zastitu, i slicno. S druge strane, u odgovornom drustvu ne mozes imati ni odgovornosti bez prava, osim u najekstremnijim slucajevima, kao sta je slucaj roditelja koji je istinski opasan za svoju djecu, i slicno. U slucaju Chantal Daigle, vrhovni sud Kanade je odlucio da otac nema prava kod odlucivanja da li ce se njegovo dijete, koje vec 5 mjeseci (ili uostalom vise) raste u majcinoj utrobi, rodit ili ne. S druge strane, kanadski sudovi su u vise slucajeva dosudili da cak i mamin “live –in boyfriend”, koji i nije otac djeteta, nakon razilazenja ima obavezu placati mami alimentaciju za njeno dijete, iako joj to vec pravi otac djeteta placa.
Interesantno je to da je vrhovni sud Massachusetts -a odlucio u slucaju T.F. vs. B.L. da lezbijka koja se dogovorila sa svojom partnericom da “rode” dijete, i koja je napustila svoju partnericu pred porod, ne mora placati alimentaciju za to dijete, buduci da dijete nije bioloski (!?) njeno. I nas zreli covjek iz realnog svijeta se pita, gdje nestala konzistentnost sudstva.
Vazno je napomenuti i slucaj rastave prvog homoseksualnog braka u Kanadi. Nakon sta su dobili pravo na brak, lezbijski par J.H. and M.M. je konacno izborio i, pazi ovo, pravo na rastavu.
Konfuziju u cijelom sistemu povecava novi slucaj gdje “otac djeteta lezbijskog para” (!?) zeli pristup svom djetetu. Sam naslov implicira da dijete ima 3 roditelja. Pitam se da li ovo otvara put ka legalizaciji poligamije.
Father of lesbian couple's child wants access to daughter
MONTREAL - A one-year-old girl is at the centre of a court battle between a lesbian couple and the child's biological father.
The man wants access to the girl and for the right to have his name on the toddler's birth certificate
The two women say he was simple sperm donor and they are the child's only legal parents.
What the father wants
The man says he was always more than a just sperm donor, and that he and the child's biological mother had dated for a year.
He says they had gone to a see a fertility specialist together, they had planned a baby together, and it was always understood he would be an involved father.
He maintains that the mother's lesbian partner didn't want a child, and yet her name appears on the birth certificate.
An earlier court ruling gave the father a temporary right to visit the girl three times a week. Now he wants to make the right to access permanent.
I tako to ide dalje. Kako bi Englezi rekli "Lood yebbeh zboonyenog".
Post je objavljen 16.10.2004. u 20:18 sati.