Josh jedan od onih dana, kada ne znash gdje sa sobom. Jednostavno, udarish glavom od zid i pitash se, na koju jebenu stranu sad da krenesh. Ja sam odabrala, ali okrechem se, pitam se da li je to pravi izbor, jer u nazad se ne vracha.
Pitam se, da li chovjek u zhivotu mozhe biti potpuno sretan? Da li gubljenjem jedne ljubavi dobijate drugu? Bolju? Ili drugu, bez ikakve slichnosti s onom prvom. Kako prechi preko toga shto ti nedostaje? Kako zavoljeti neshto sasvim strano? Mnogo pitanja, a ni jedan odgovor.
Muchi me to, vech danima. Htjela bih da kazhem.. izvini.. i zhao mi je.. i bichesh sretan. A znam da je to mozhda samo utjeha meni. Jer.. kap vode ne ugushi zhedj. Milion misli mi se mota po glavi.. htjela bih samo da zaspem, da imam bar jedan chist san, bez budjenja kroz noch. Jedan san, mirne dushe. A dusha nije mirna. Ne zato shto sam grijeshila, nego zbog prekrshenog obechanja. Obechanja u koje sam se klela. Ali nisam mogla dalje. Ni haljina se ne valja krpiti, a kamoli ljubav..
"Znam, ostat che zdjela pitanja
na pola puta do svitanja
i jedan pravi odgovor...
I tad zatrazhichesh opravdanje
izgubiti svo poshtovanje
s nama je davno sve gotovo.."
Post je objavljen 16.10.2004. u 12:36 sati.