Krenuli smo u pračku, da vidimo kako sviraju zajedniči frendovi. Tamo se održava demo festival mladih bendova, što je super jer polako močvara nije jedino mjesto za gaže. I tako nešto nismo htjeli propustiti! Ni ja ni moj prijatelj Khum, tako da smo, kao što rekoh, kroćili po ulicama, specifiziram, Frankopanskom, kad su nas od nikud, bez razloga ili povoda na ikakav način, napali. Tko nas je napao? Teško je reć... Ovo je sljed događaja koja se sjećam:
Hodamo...
Čujem zvuk trka...
Dobivam udarac u glavu...
Pogledam neku višu figuru siluetiranu mojim šokom i natrijevom rasvijetom ulice...
Trčim...
Netko trči zamnom...
Još jedan udarac...
Trčim po Deželićevoj i ramišljam o Khumu, i dali je ok. I dalje je sve ćisto. Prije toga, ništa. Sve što mogu reći je da su nas napala 5 do 10 huligana. Ovo je što sam, čuo:
Kosati, bježi doma!
Kaje?!
Ovo sve bi imalo smisla da je postojao povod. Ali ga nema. Na neki me naćin, kada sam nazvao prijatelja da mu kažem što je bilo, olakšalo kad je on podignutih ramena pitao «što je to prvi put da ti se to desilo». Bez razloga, bez povoda, bez ičega.
To je sve za sad...
Post je objavljen 16.10.2004. u 00:40 sati.