Nego, pazi ovo. Dopisujem se s tom kokom prek iskrice, ne. Onak, skroz ok, koka zabavna, djeluje inteligentno i sve te spike. Cak je poslala i sliku i sve te stvari. I sad, danas je citala moj blog. Ja bijah na probi, kad dolazi meni poruka. Da se ona takvih ljudi boji, da me zamišlja ko onog patuljka s dreadovima kaj dismr i brije okolo te urla. Pa da smo se našli na kavi da se već vidi raskomadanu negdje tam, ovo ono. Mislim, možda se šalila. Al brijem da nikoliko nije. Dobro, činjenica je da ko jebe osobu, da je bitno ono izvana, FORMA. NAČIN na koji govoriš, NAČIN na koji se oblačiš, NAČIN na koji ovo ili ono. Sadržaj je manje bitan, apsolutno. Mislim, to kaj je to poznanstvo prek iskrice, nema kurca nikakve veze s ničim. Negdje vani me možda ne bi dvaput pogledala ili progovorila riječ sa mnom nakon kaj bi reko kurac više od 12 puta u 7 minuta. No jebo to. Ali krivo shvacanje ovoga kaj ja tu pišem nemrem skužit. Ja dok me brutalno ne jebe neki komad fakat nisam dosadan te njonjav tip. Ajde, nekak se potrefilo da mi je baš u zadnjih godinu dana sve otišlo u kurac...ma kurac godinu dana, zadnje 2 godine pa sam ono ošo u kurac. Ali i kad njonjam i žalim se, bar to ne radim jebeno dosadno brijem. Imam nekakvu satisfakciju u jedinstvenom shvaćanju toga kaj mi se događa kroz priču. Jer da, sve kaj nam se događa treba percipirat samo kao priču. Ja brijem da to ne radim da bi davno puko puno više nego kaj jesam, a jesam malo, ne.
No, brijem da svi jebeno pucaju, samo nit znaju kak to izrazit nit imaju nekakvu jebenu potrebu jer briju da će ih se onda doživljavat krebilnima, kretenoidnima, kajaznam, a zna se da nitko ne voli sjebane ljude, a pogotovo ne sjebane ljude s mišljenjem i idejom. Oh, pobogu, kako to. No, koliko god ja sjeban mogu bit, necu to tak percipirat. Percipirat ću to kao put, kao učenje, kao nekaj kaj jednostavno moram proživjet da jednog dana ne bi imao pitanja. Jednostavno znaš. Mislim da negativno iskustvo puno više oplemenjuje nego pozitivno. Daje ti stanoviti respekt prema ovom pozitivnom, zahvalnost, iako otupljuje mogućnost izražavanja istog prema osobama, događajima, stvarima. Fakat te otupi. Ali respekt postoji. No, sad je zajebano kak to pokazat. Eh, svako zlo za neko dobro il kak to već ide. No, ono kaj sam htio reć je da ovo ovdje nije puko njonjanje. Ovo je dokumentacija mentalne njonjaže koju svako od nas ponekad prolazi, cesce nego kaj bi si htio priznat. Vecina razmišlja o sranjima. Ja, dok sam sam sa sobom pred kompjuterom, pišem neka od tih razmišljanja. I nisu to razmišljanja koja nosim sa sobom pa ih zapišem. Ne. Generiraju se kako pišem. Nikad, ali NIKAD ne znam kaj ću napisat. I ova rečenica kaj ju sad pišem nije bila pisana s prethodnom mišlju o istoj.
Nema planiranja, nema računanja. Emocija nije matematika. Sjedneš i jednostavno izlazi van. Onaj tren kad izađe, vracas se u recimo ono kaj bi vecina rekla normalno stanje i nastavljaš živjet. Meni je kristalno jasno da vecina vas nema kurca pojma kaj ja tu zapravo govorim ali cete zato procitat ne bi li mogli klimat glavom tipa aha je, tak je, ili argumentirat zakaj to nije tak i kaj sam sve zasro u opisu il nekaj te me tak pokusat navuc na opravdanje. A stvar je samo u tome da ja pišem a vi citate. I da bi ja pisao i da me cita manje ljudi. Ne bi pisao za sebe, naravno, preveliki sam egzibicionist. Ali sad vam pokušavam objasnit KAJ pišem, jer sam uvjeren da velika vecina jednostavno ne razumije KAJ, ZAKAJ i KAD pišem. Kad velim KAD mislim na mentalno stanje. Mislim na one momente u kojima velika vecina iskljuci mozak, sjedne pred televizor i gleda jednu od velebnih tvorevina nekog fantasticnog marketinskog strucnjaka za prodavanje laži ili zabave. Ja to ne radim. Ne gledam tv. Kad imam tv, on je uvijek upaljen, ali ga ne gledam. Upaljen je ne bi li imao osjecaj prisutnosti. Ko živi sam a ne dela to, nekaj nije u redu s njim. No, di sam stal. Da. Ne iskljucim mozak. Ne iskljucim emociju. Dajem ih van. U tom kratkom periodu kad pišem, a vi gledate televiziju, ja dajem sebe, a vi konzumirate.
No, ne bih rekao da su te dvije vrste bijega, opuštanja, kako god, toliko različite. I jedna i druga nam daje šansu da malo pobjegnemo od sebe. Da. Ja se sa sobom ne suočavam dok ovo pišem. Ja od sebe bježim. Isto onako kak drugi bježe gledajuć tv il konzumirajuć bilo kaj kaj se konzumirat dade. A kak bježim od sebe? Baš sam to sad skužil. E pa tak da trenutnu emociju metnem na papir, virtualni papir u ovom slučaju, ona postaje iskonzumirana. Kužite kaj hoću reć? Isto je i sa pisanjem pjesama. Emocija je i dalje prisutna, ali sad ima neki, skoro fizički oblik. I na nju se dade uprijet prstom i reć da, to je to. Dao sam to van. Prešao preko toga. Inkarnirala se u pjesmi, tekstu, bedastoćama koje ja tu pišem, slici, kipu, boli te kurac u čemu. No, isto tako sam shvatio još nekaj upravo. Kak mora bit ljudima koji ne mogu emociji dat oblik ili boju, zvuk i ton? Da li zato gledaju serije i filmove? Da li zato postoji poistovjecivanje? Da li zato postoje junaci, heroji i idoli? Ne znam. Nisam nikada imao idola. Nikad nekog junaka za kojeg bi rekao uuu jebote, ja bi bil ko on. Dal je to krivo? Dal nije? Nikad se nisam poistovjecivao. Sad sam već jebeno zabrazdil, ali sad znam da stvarno puno ljudi iz ovih sjebanih fragmenata ne mogu sklopit sliku. Mogu uvećat fragment iste i primjetit jednu nijansu jedne boje i iz toga izvuć zaključak. I onda sam fakat ziher da ovo i dalje pišem za sebe, a osim toga, znam bit jebeno zabavan. Oh. Stay well.
I nekak tak ne volim snobovštinu. Nit klasnu nit intelektualnu. Ne vjerujem toliko ni u formu, što se ljudi tiče. Dobro, koji put forma naglašava sadržaj koji je goli kurac. Stvar uporabe. Stvar NAMJERE uporabe iste. Trebat će meni puno godina da shvatim neke stvari još. Ali ne bih se usudio reć da je to ni blizu nekaj loše. Jer učenje je brijem prekrasna stvar ako pred sobom nemaš sklerotičnu babetinu koja te sili da shvatiš stvari koje te tak ne zanimaju da bi radije tukao glavom o limeni, te vrlo zagrijani dimnjak nego slušao to. Pospan sam, idem leć malo. I iako je ovo konfuzno, bar sam nekaj napisal. I sad sam miran. I ja to ne čitam, opće. Ste skužili sad? Bar malo?
Post je objavljen 15.10.2004. u 19:02 sati.