Danas tužna žalost oplakuje obale Džoilenda. Isti se pretvorio u naranču, i najradije bi se ogulio. Nije njemu stalo do vesele radosti, cike graje ili smijeha cereka. On glumi Potjeha, i traži istinu. Jer Joe nije naranča, on je bjelorepa kratkodlaka andska ljama, i kao takav on ne zna niti tipkati po tipkovnici, a kamoli slagati riječi. Ustvari Joe ne zna pričati, on samo lupa po tastaturi i slini, ustvari:
U biti koji je Jou kua, pa nije on ljama, on je žena. I to ne bilo kakva žena, on je komad mesa koji bi svaka sirovina posjela u svoj novi bi-em-dabl ju i pokazivala frendovima (a poslije možda i podijelila). I to kakav komad plavuše od metarseaestri u minjaku dopičnjaku te grudima koje se protive gravitaciji. Pojava koja pristaje uz svaki narodnjak. On je muza i inspiracija šljakerima na baušteli i uzrok kulturno-umjetničko-orkestralno-instrumentalnom uzdizanju priprostih seljačina te usavršavanju istih u zviždanju na kratke staze i slinjenju usitno. Da, da. Joe se dobro nosi. Joe je sigurno plavuša.
Ili nije.
Joe je zapravo dobri kućni ljubimac. Papiga. Koja po cijele dane ponavlja:
Perrro je stavio čarrrapu na glavu.
Nitko još ne zna zašto je izabrao baš tu rečenicu. Možda bi trebalo pitati prijašnjeg vlasnika Predraga, no on je trenutno nedostupan, jer je u Lepoglavi.
S druge strane dolaze proturječne informacije o Joovom identitetu. On je navodno po mišljenju mnogih introvert željan pažnje. Hodajući paradoks. On je u biti ko djevica od petnaest godina, koja bi rado dala, ali da joj ne uđe. Zato je Joe frustriran što na njegovom blogu nema puno komentara, jer on želi bespogovornu podršku, bezočno uvlačenje, umiljavanje i hvalospjeve, ode, fan klub ko Silvio i Dario, ko Saša, Tin i Kedžo. Crveni tepih. Fanfare na ulasku u svaku prostoriju. Vrisak obnemoćalih tinejdžerki. I nije njemu Hrvatska dovoljno velika. On želi planetarnu slavu. Intergalaktičku.
A s druge strane taj isti gorespomenuti Joe želi da ga se pusti na miru. Želi anonimnost. Pa šta ako se tako slavan jebe s tuđim bračnim drugom u jahti. To je njegova privatna stvar.
Joe je perjanica balkanskog mentaliteta. On bi i jare i pare.
Ma Joe laže sam sebe, nije on taki. On bi samo pare. On želi biti vlasnik svega. Ko u monopoliju. On želi imati političare i suce u džepu. Gospodarstvenike na raspolaganju. Podanike u strahu. Želi da kad hoda gradom, da ljudima klecaju koljena. Barem onima kojima koljena još nije polomio. Joe je siledžija u duši.
Ili je on možda najobičniji gologuzi makaki. Zatvoren u kavezu. Bez ambicije za napretkom. Gleda u zid ispred sebe, i ne razmišlja o ničemu.
Stop, stani, stoj. Ne mere vako. Skoro pretjerah.
Joe nije ni ovo ni ono.
Joe nije niti sablast niti bijesna mrcina.
A gotovo sam siguran da nije ni životinja.
Joe je dječak u balonu od sapunice.
Lebdi nad planetom.
Promatra i čudi se.
On čuva svijetlo u očima.
i uzgaja ljubav u grudima.
[I blagi vjetar miluje mu lice]
Tek ponekad (kad je jako bahat)
on svijećom po danu traži
nekakav trag inteligentnog života.
I čudi se.