Izlazim iz NSB-a, kasno popodne. Sivilo i hladnoća nemilosrdno prijete raspoloženju. Dodatna pomoć stiže im od umora. Da nađu još pokojeg saveznika, odjurio bih vjerovatno do prve birtije.
No ni ja nisam veslo sisao. I tako pronađoh ostatak ostataka nekakva prkosa (neke stare, neiskorištene zalihe koje sam čuvao za opasnije situacije ili, valjda, za stare dane). Dižem kragnu košulje, a onda i jakne te zamišljam da sam u nemilosrdnu ratu. Uobičajena predvečernja šetnja do grada postaje odjednom neobično ugodna.
Kada bih pisao nekakav svoj abecedarij-imaginarij, slovo I (kao inat, ili P kao prkos) zauzimali bi jedno od središnjih mjesta. Možda bi čak te riječi imale neki svoj pod-abecedarij/imaginarij. Dovoljno je podsjetiti se samo na sve one ljude (prijatelje-neprijatelje), mirise, ili zvukove koji mogu odrediti nijansu ili intenzivnost nekakva inata...
Post je objavljen 14.10.2004. u 14:59 sati.