Rodila sam se prije trideset i jednu godinu na današnji dan. Bila je Nedjelja. Mama kaže da je strahovito padala kiša. Valjda je zbog toga toliko volim... tu kišu. Danas je dan baš sličan tomu. Mama još kaže da se u isti tren rodio jedan Mali Rom, i da sam sigurno zbog toga ovako crna ( što mi nikada nije bilo jasno). Ono što je paradoks, a zanimljivo... da su malom Romu dolazili u "ekipama" u posjet, meni i mojoj mami... nitko. Nisam bila po želji... Ma, sve je bilo o.k, ten, boja očiju... čak je i kilaža bila solidna, samo... spol nije bio po volji, mom ocu. Iščekivao se sin! Svake se godine u ovo vrijeme pitam isto pitanje i nikada ne nalazim odgovor: Zašto još uvijek jednako boli? Zašto se s godinama bol ne gasi... i do kada? Valjda s rođenjem steknete status, unaprijed su vam formirali poglede... A ja? Uvijek na pola... ni na nebu ni na zemlji. U tom međuprostoru lebdim sve ove godine. Malo se spustim bliže tlu, ali ga ne dotaknem, pa se malo vinem suncu pod oblake... ne preblizu. I gdje je smisao? U kojoj se fazi izgubio? Smisao moga života, tuđe su noge pogazile, na đonovima me raznijele... I taj život su mi nametnuli, pa nisam ga tražila... Godinama ga valjam, kao glinu po dlanovima... i kakovu god metamorfozu od njega načinila, dlanovi mi uvijek ostaju blatni... Možda će jednom doći kiša koja će oprati sve. Moje lice, kožu, blato, dlanove i ovaj prljavi svijet...
Loli Vas vaš dodir
Post je objavljen 14.10.2004. u 14:16 sati.