Potaknuta tijinim komentarom želim reći par riječi o svom budućem poslu.
Mislim nemam ja ništa protiv odvjetnika,ali kako oni mogu branit neku "krivu osobu "mislim to je dio posla, ali ja to nikad nebi mogla!
Ja sam oduvijek znala da ću biti pravnik. Odrasla sam u takvoj atmosferi i privlačio me žanr filmova i serija tzv. courtroom drama. Tamo negdje ulaskom u pubertet počele su kućne debate o pravnim pitanjima; kao u pravoj maloj sudnici, zastupali smo različite strane i borili se do krvi. U otprilike isto vrijeme mi je objašnjeno da kod nas pravosudni sistem nimalo ne sliči onom s malih ekrana. Počevši od toga da naše pravo nije anglo-saksonsko pa sve do toga da naše sudnice izgledaju kao učionice u mojoj školi. To me razočaralo do tog stupnja da sam počela razmišljati o alternativama. No da skratim priču, kad je došlo vrijeme ipak sam automatski upisala pravo.
Sad da se osvrnem na ovo "braniti krivu osobu". Taj koncept sam već kao mala shvatila. Pravna država je samo ona u kojoj svi imaju jednaka prava. Biti jednaki pred zakonom znači da svi imamo jednaka prava. Možda najvažnije od tih prava je pravo na odvjetnika. Čovjek je nevin dok se ne dokaže suprotno. To je vrlo važno. Prošla su vremena kad je lokalni šerif bio i sudac i porota, a presuda se izvršavala na glavnom trgu. Braniti "krivu osobu" je nužno ako želim da i ja, nevina, imam pravo na objektivni pravosudni proces. A da se i "kriva osoba" može provući kroz pukotine pravosuđa, to je istina i svakodnevni smo joj svjedoci. Isto tako smo i svjedoci tome da nevine osobe završavaju iza rešetaka. Zašto? Zato što ništa nije savršeno, pa tako ni pravosudni proces.
No nije sve crno i bijelo. U SAD-u sam se bavila problemom smrtne kazne, pa tako i dobila "svog" osuđenika, s kojim sam već godinama u kontaktu. Njegova priča je tipična, a da li je kriv ili ne, nebitno. Dolazi iz siromašne i nefunkcionalne obitelji. Uhićen je sa 18 godina. Nije mogao plaćati odvjetnika pa mu je jedan dodjeljen. Taj odvjetnik je napravio mnogo pogrešaka, od toga da je imao samo tri dana da se pripremi za suđenje i nije tražio odgodu, do toga da je dijelove suđenja prespavao i nije se mogao sjetiti imena svog klijenta. I njegov klijent je osuđen na smrtnu kaznu. Pretpostavimo da je on zaista kriv. Odgovorno tvrdim da je imao više novaca ne bi sada bio tamo gdje je. Možda bi bio u zatvoru, ma možda bi čak i služio doživotnu kaznu, ali ne bi čekao legalno usmrtljenje. OK, u Hrvatskoj nemamo smrtne kazne, ali još uvijek živimo u takvom društvu da je važno kako se zoveš, od kud dolaziš i koliko novaca imaš. Tako je i Severina u roku od par sati uspjela dobiti zabranu distribuiranja svog kućnog filma, dok drugi čekaju mjesecima i godinama da netko uopće pogleda njihove papire.
Bilo bi neiskreno od mene da kažem da sam se odlučila baviti pravom da bi pomogla čovječanstvu i borila se za jednakost i ljudska prava, sve to pro bono. Ako sam nekoć i imala takve ideje one su iščeznule u 'reality checku' i shvatila sam da bila ja pravnica ili maserka moram naplaćivati svoje usluge jer će i meni plinara, vodovod i konzum naplaćivati svoje.
Znam da vjerovatno nisam pojasnila svoju životnu odluku ni tiji ni ikome drugome, kao što ni ja neću nikada shvatiti kako netko može imati želju cijeli život stiskati tuđe prišteve. Zato je možda moj najbolji odgovor: ne vidim se ni u jednom drugom poslu. I kao što će tija biti odlična u svom poslu s djecom tako ću i ja biti odlična u sudnici, ili gdje god se bavila pravom. Samo zato što ćemo voljeti to što ćemo raditi. dee dee