Ponedjeljak
Stan je bil rupa, al bil je moj. Dve sobe, kuhinja i serionica s kupaonicom koja mi je, realno, bila najdraža prostorija u stanu. Uvijek sam se pital zakaj mi muškarci toliko uživamo u jutarnjem sranju? Tek kad odrastemo i shvatimo da nam je to jedini bijeg od žene ili djevojke i njezinih konstantnih jutarnjih pokušaja za bilo kakvim razgovorom, počnemo cijeniti keramičku rugobu. Ona se u tim trenucima pretvara u sjedalo udobnije od fotelje. Možda ne udobnije od fotelje srijedom (Liga prvaka i pivo), ali ipak... Trenutno soliram, al kad se jednom naučiš na bijeg i kenju uz novine to ostaje cijeli život. Kuhinja je zgledala kak već zgleda kuhinja samca. Hrpe tanjura od ko zna kojeg ručka, prljave čaše još ispunjene ostacima vina i pepela sa neke od cjelonoćnih, ničim izazvanih pijanki. Štednjak je zorno pokazival raspored jelovnika u posljednjih nekoliko mjeseci, al je meni bilo vrlo malo stalo da ga dovedem u red. Sobe ko sobe, razbacana posteljina, donje rublje i čarape po podu (u srijedu kupujem neku kantu za prljavi veš, obećajem). U kutu manje sobe, na radnom stoliću, dobro sakriven pepeljarama, praznim kutijama cigareta i zgužvanim limenkama piva, njegovo veličanstvo kompjuter. Često sjedim za stolom, pustim si Tom Waitsa i gledam u ekran, apsolutno ništa ne radeći. Sa ugašenim svjetlima u sobi njegov odsjaj djeluje totalno ubijajuće. Dođe čovjeku da si spraši metak u glavu. A opet svako jutro nakon buđenja prva stvar na putu do serionice, upalim čudovište i provjeravam mail. Stvari se pogoršavaju ako je i posao vezan uz spravu. Desetak sati dnevno pred ekranom sigurno vas vodi troslojnim podočnjacima i izgledu Stevea Buscemija.
Ponedjeljak je i moram na posel, al kak to ionak uvijek završava kašnjenjem, uopće se ne žurim. Polako punim kadu i slušam vodu kak žubori dok kuham kavu. Čik je u čubama od ranog jutra i dobro se iskašljem prilikom pišanja, hračnem i gledam jel živo. Lijep, katranizirani hračak se zakeljio na školjku i ne da se ni nakon tri povlačenja vode. Ko ga jebe. Ulazim u kadu i osjećam toplinu kako mi preplavljuje tijelo. Nemam niš protiv prosinca, stalno tulumi, Božić, Nova godina, ali fakat ne podnosim hladnoću. Stara kaže da sam slabokrvan i da moram piti crno vino. Slušam je od riječi do riječi, ločem crnjak, al mi je i dalje šljiva. Zavaljen u kadu, uzimam kavu sa vešmašine i palim pljugu. Jebote koje uživanje. Razmišljam kako izbjeći odlazak na posao, al mi niš mi pametno ne dolazi u glavu. Prdnem i smijem se mjehurićima. Dok srčem kavu sjetim se. Pa ja imam još tjedan dana godišnjeg za koji moj dragi šef misli da sam zaboravil. Zapravo i jesam, ali čudo je kak čovjeku proradi mozak kad hoće uhvatit crtu s posla. Zovem Mariju i pazim da mi mobitel ne pljusne u kadu. Možda sam prvo trebal pustit kavu iz ruke.
- Keyboard computers, izvolite.
- Ana, jel Mare tu?
- Je, da te prebacim?
- Daj, samo brzo.
Slušam idiotsku mjuzu sa cenrale i češkam si jaja. Odlično.
- Antunović, molim?
- Mare, Boris je. Čuj, ja imam još tjedan dana godišnjeg, pa ga sad uzimam.
- Pa jesi ti normalan? Kraj godine je, skoro Božić. Dućan je stalno pun, a znaš da stari hoće da su onda svi tu.
- Reci ti svom tateku da sam mu ja ostal u dućanu kad ste si svi vi namakali guzice u moru. Nemrem više, pun mi je kufer cjenika i konfiguracija, treba mi odmora. Uostalom vraćam se na posao 20-og, što znači da ću bit u dućanu kad krene ludara.
- Dobro, budem ja to zrihtala, al da znaš da si mi dužan kavu za ovo.
- Možeš i kiselu. Fala ti, bok.
Post je objavljen 20.05.2004. u 09:44 sati.