Na pisanje ovog teksta motivirala me jedna od nedavnih emisija Latinice u kombinaciji s vlastitim iskustvom.
Nije tajna, a nije ni neko cudo da je Hrvatska, kao i vecina zemalja bivse Istocne Europe, eldorado za brzu zaradu na niskokvalitetnim proizvodima koje nam uvoze sa Zapada. Naime, svaka veca tvornica ima tzv. A-liniju, na kojoj proizvodi svoje proizvode koristeci vrhunske repromaterijale i najsuvremeniju tehniku i tzv. B-liniju, na kojoj ni sirovine ni tehnika nisu bas najbolji. I tako, A-proizvodi njima, a B, C, D i ZNJ-proizvodi nama. Jadnicima koji se pale na sve sto je stranjsko i koji ce kupiti servirano no matter what.
Za dobar dio toga sami smo si krivi. Ako ste citali prethodne tekstove, moj stav o tome vec znate: smatram tragikomicnim sto skvadra ceka od pet ujutro u redu kako bi pojela obican hamburger u novootvorenom McDonald'su, guzve koje nastaju u cijelim kvartovima koji su imali (ne)srecu da se u njima otvori Billa ili Ipercoop, navale na lazne h&m trgovine po Zagrebu i Varazdinu uz visesatno cekanje kako bi se kupilo bilo sto, a najveca komedija bila je kad se otvorio prvi Benetton u Zagrebu, na dnu Radiceve, tamo gdje je sad Skinny - skvadra je stajala u redu koji se protegao do pola Trga, trgovci su pustali deset ljudi odjednom i tih deset bjesomucno je kupovalo sve sto im je doslo pod ruku, cak i bez probavanja.
I kad smo vec toliko blesavi, zbog cega mudri stranci ne bi zaradili na tome? Ja ih posve razumijem.
I tako su odlucili opskrbljivati nas svojim trecerazrednim proizvodima, da ne kazem smecem s kojime ne znaju kamo bi, a mi to uredno kupujemo. S tim da u pocetku, naravno, nismo znali o kakvim se proizvodima radi, pa smo im pobozno poklonili svoje povjerenje.
Nekad davno, kad smo za pranje vesa koristili obican prasak domace proizvodnje i skromnog pakiranja, bijelo je rublje bilo bijelo, a sareno sareno. Tada su dosle marke koje su nas uvjeravale da to nase bijelo nije bilo dovoljno bijelo, kao ni da sareno nije bilo dovoljno sareno i tako smo mi poceli kupovati atraktivno pakirane proizvode od kojih nam je bijeli ves odjednom postao sivkasti ili svijetloplavi, dok su nas najdebilnije reklame na svijetu agresivno uvjeravale da to nije ni sivo, ni svijetloplavo, nego bijelo da bjelje ne moze biti.
Ne znam cini li vam se da me to previse iznerviralo, no ja sam vam jako vezana za svoj ves. Emotivno, pace. Moj moto mirne bi duse mogao biti nikud bez dobrih gaca i ne pamtim kad sam na sebi imala neuskladjene gacice i grudnjak. Jednostavno, dobro se osjecam kad na sebi imam prekrasan ves, iako ga nitko ili gotovo nitko ne vidi, i zbog toga sam tijekom godina u te sve satensko-svileno-cipkaste divote ulozila pravo malo bogatstvo.
Koje je preko noci postalo sivo i izgledalo sve samo ne atraktivno.
Doslo mi je da poludim. Preciznije, doslo mi je da sve spakiram u jednu veliku kutiju, izracunam cijenu unistenog vesa i posaljem ga proizvodjacu, zahtijevajuci odstetu.
Nisam jedina kojoj se to dogodilo. Da su samo moje frendice koje su ostale bez pristojnog vesa to ucinile, proizvodjac bi se vjerojatno barem malo zamislio. Medjutim, kombinacija inertnosti i uvjerenja da necemo nista postici postigla je svoje: na kavama smo se medjusobno zalile na taj-i-taj prasak i sve je ostalo na tim zalopojkama.
Naravno, primijetile smo i to da kad dofuramo prasak iz Austrije ili Italije takvih problema nema. Tada se vec pocelo suskati o tome da su proizvodi koji stizu nama losije kvalitete od proizvoda istog imena koji se mogu kupiti vani, ali nekako nam prasak za ves i slicne stvari nisu bile zivotni prioriteti, pa nismo ni reagirale. Nije nitko. I tako je Lijepa Nasa tijekom godina postala slijepo crijevo za otpad zvucnih imena i poznatih proizvodjaca. Kod nas je i dalje sve prolazilo: proizvodi lose kvalitete, überskupe kolekcije odjece i obuce iz pretprosle sezone, rabljeni automobili dofurani s nekog nizozemskog ili belgijskog autootpada i malcice sredjeni i tome slicno.
I sad na scenu stupa Latinica od prije tjedan-dva i u njoj gost, predstavnik Drustva za zastitu potrosaca, koji ne samo da je potvrdio cinjenicu da se k nama salju losiji proizvodi, nego je cak isao i korak dalje: mi, naime, kupujemo prasak pod imenom Ariel ili Persil koji u sebi nema jednu od osnovnih komponenti, a koju njihovi zapadni counterparts naravno imaju. No, reklame za navedene proizvode koje gledamo inozemne su i reklamiraju upravo proizvode vise kvalitete, a ne ove niskokvalitetne koje mozete kupiti u svojoj lokalnoj samoposluzi.
Drugim rijecima, kupujemo laznjak - otprilike kao da udjete u ovlastenu prodavaonicu Volkswagena i zelite kupiti Golf, jer ste danima na telki gledali reklamu bas za taj konkretni model, a tamo vam daju Skodu na kojoj pise Golf.
S tim da valja napomenuti da ovdje ne kupujemo laznjak svjesno, kao sto je prije par godina pola Zagreba kupilo Ken Scott torbicu na placu, nego vam je taj laznjak podvaljen, a vi ste, misleci da kupujete the real thing, grubo prevareni i to ni od kog drugog, vec od samog proizvodjaca. Veselo, zar ne? Versace & co. se bore protiv laziranja svojih proizvoda, a gospoda Ariel & Persil rade upravo suprotno. Laziraju sami, sretno i veselo.
A zasto? Pitanje je otprilike na nivou onog zasto pas lize svoja jaja - pa zato JER MOZE.
I stvar prolazi. Da svisnes.
Post je objavljen 13.10.2004. u 22:32 sati.