Uvalila mi baba kilo i po krumpira za cijenu tri kile. Nije ni čudo, simpatična bakica s maramom oko glave, vrlo prijazna babskog glasa i umiljata lica. Tražim osam krumpira veličine dječje šake, a ona veli da si izaberem, i još mi kaže da jel vidim kak je lijep, nešprican, pravi eklološki krumpir – nisam joj htio objašnjavati kako su danas nešpricane samo pojedine egzotične još neotkrivene vrste biljaka koje rastu negdje na Gvineji i u središtu Amazonije. Gledam krumpir, kvrgavi, rupičavi, izrezani, svakakav. Mislim si, jebiga, kad sam već tu, uzet ću ga, a i ne mogu razočarati jadnu i naizgled siromašnu bakicu. Neka sirotica zaradi koju kunu, mada je u trgovini krumpir prilično jeftiniji. Izaberem krumpirski osmerac koji se i uz najbolju volju ne može poslati na izložbu «the best of kartofl 2004.» i dam ga babi, a ona ga odnese petnaest metara dalje do svoje prijateljice da joj izvaže. Osam krumpira teži 1,3 kile, a kolegica ima utege od kilu i od pola. Vrati se bakica i doda još dva «prekrasna» krumpira i kaže da joj dugujem 7 kuna. Na kartonu iznad kašete s krumpirom piše: kilogram 4 kune. Gledam začuđeno u nju par trenutaka, a njen izraz lica ostaje nepromijenjen. Da sam negdje u trgovini napravio bi scenu da bi morali zvati policiju i ekipu za uspavljivanje životinja, ali nasuprot meni stoji stara bakica, pljunuta starica iz crvenkapice. Izvadim 10 kuna i dadem joj. Ona posegne za kusurom, a ja joj kažem da ne treba. Jesam li ja u ovom slučaju ispao naivac ili duša od čovjeka?
Post je objavljen 13.10.2004. u 18:33 sati.