Kako zavoljeti samoborsku krem(p)(šn)itu? Sjećam se našeg prvog susreta. Bila je subota, tmurno poslijepodne, jesen. Stari nas je sve iznenadio: "Ajmo negdje!". "Gdje?" povikasmo oboje (majka i ja). "U Samobor!?", propiskutao je on i već požalio što je ugodno subotnje poslijepodne u svom omiljenom naslonjaču zamijenio sa izletom u nekakav Samobor.
Baš nekako u to vrijeme majka je pokušavala napraviti krempite. Pokušavale su ona i susjeda naizmjenično, i manje više neuspješno. Krema je bila ukusna, ali bez žlice nije se mogla pojesti. Dok, jedan dan majka ponosno nije donijela svakom jednu krempitu i vilicu?! Krempite su bile savršene, krema tamankolikotreba gusta, tijesto dobro izabrano (Ledo). Za pet! "Gdje si ih kupila" prereže idiličnu atmosferu, a tko bi drugi nego moj stari. Majka zaplače, kako li je nježna, i odleprša u drugu sobu.
Stigli smo u Samobor. Ja prvi put. Malo šetnje, i još malo šetnje, pa je počela kiša. Zaklon smo potražili u prvoj gostionici. Odmah na ulazu zapazio sam veliki hladnjak sa kolačima. "Tata, hoću kremšnitu!" zavapio sam. Mama je popila kavu, zaklela se da nikad više neće peći ili jesti kremšnite. Nestrpljivo sam čekao da konobar donese kolač, čim je tanjur dotakao stol, spretno sam uhvatio vilicu i probao. "Bljak, mama tvoje su puno bolje", majčinoj sreći nije bilo kraja. Razvukla je osmijeh od uva-do-uva i nije ga skidala mjesecima.
Tako sam ja izvadio starog iz govana u koje se sam uvalio, majka još i danas pravi najbolje kremšnite, a ja i danas kad netko spomene "kak su samoborske kremšnite super" zavrtim glavom u nevjerici i ispričam skraćenu verziju ove priče.
Žao mi je Samoborci, ali i dalje ću Vaš grad korisiti samo za trošenje kalorija unesenih kod moje majke i odnedavno kod supruge.
Živjeli Samoborci, Samoborke i njihove kleti! (kleti su na brdu, pa trošimo kalorije dok se penjemo)
Post je objavljen 12.10.2004. u 12:12 sati.