Upravo mi se pas pobljuvao u lijevu tenisicu. Tenisica je ono, već totalno sjebana, al nemrem jebeno vjerovat. Počel je bljuvat po krevetu i preciznošću neurokirurga iz američke serije, kompletan sadržaj tog nježnog pseceg želuca, po kanalima što formiraše se na plahti, slio se u moju lijevu tenisicu. I veli frendica, to je sam voda. Je iz psećeg želuca, ali samo voda. I dobro. Što neće ucinit tenisicu suhom. Pa je sad ispred kalorifera. I ociscena od strane vlasnice psa. Dobro je sanirala situaciju, te promjenila plahtu brzinom flash – munja tipa. Ne gordona, nego onog što je vrlo brz. Eto, očigledno je da i pas želi da se konačno iselim. Tihi želučani manifest želje tog nježnog psećeg bića, nagnao me na razmišljanje, od kojeg sam odmah odustao. Razmišljanje je smrt. No dobro. To je to, ukratko.
Za kraj ću citirat svoju prijateljicu: «Mogu podnijet da čitav blog zna da dam u dupe, ali da mi je pas zao, to ne! I nemoj me citirat sad.»
Post je objavljen 11.10.2004. u 05:37 sati.