30. travanj 1999. godine bio je sunčan dan. U novoobnovljenoj kući Zdenka Koričića, u prijepodnevnim satima, okupila se ekipa čoškaroša i uz pivo dogovarali podizanje Majpana. Većina daljskih Hrvata se tada još nije vratila u svoje domove, pa nije bila planirana velika fešta. Nas desetak skupilo je novce, kupili smo dvije gajbe piva, nešto vina, sokova, mineralne i litru pelinkovca. Kupili smo meso za čobanac i namjeravali ga kuhati u malom kotliću. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, počelo je dolaziti sve više ljudi i već tada mi je bilo jasno da proslava podizanja Majpana neće biti ono što je nekada bila. Ubrzo se plan promijenio i odlučeno je da se čobanac kuha u dva velika kotlića. Prije domovinskog rata po Majpan se odlazilo u šumu preko Dunava. Budući da je to sada druga država, odlučili smo po Majpan otići u šumu Porić. Brane Vulin došao je traktorom na čošak, ekipa je veselo uskočila u prikolicu i pravac Porić. Tu zapovijed, "Pravac Porić", Brane Vulin doslovno je shvatio i provezao nas traktorom najkraćim putem do Porića, preko vinogradskih prtenih puteva i dobrano nas protresao i zaprašio. No ništa nije moglo pokvariti naše dobro raspoloženje. Budući da nismo svi stali u prikolicu, jedan dio ekipe je došao autima. Našli smo se u planini i kroz šljivik spustili se u Porić. Nakon dolaska u Porić vrlo brzo pronalazimo odgovarajuće drvo, režemo ga i tovarimo u prikolicu. Međutim, zbog većeg dijela drveta izvan prikolice, krošnja se vuče po zemlji. Problem je riješen tako što je naš veliki prijatelj Saša Duvnjak Čaškire sjeo na početak Majpana i tako napravio ravnotežu. Krošnja je bila spašena. Uz manje poteškoće uspijevamo doći do asfaltirane ceste koja prolazi kroz Dalj Planinu. Tu donosimo odluku da se provezemo kroz Erdut i malo reklamiramo Majpan. Iznenađeni mještani Erduta su nas u čudu gledali, neki su nas pozvali da se zaustavimo i popijemo piće, ali Majpan je morao na čošak. Na pola puta između Erduta i Dalja dobivamo pratnju. Na motoru APN4, malo ispred nas, malo iza nas, jahao je Partić, ljuti gardist duge plave kose. Kada smo došli na čošak, tamo se već skupilo jako puno ljudi, ali to je bio tek početak fešte. One dvije kupljene gajbe piva pretvorile su se u desetak gajbi koje su donijeli ljudi koji su naknadno došli. Ubrzo zatim dolaze naši svirači, Brane crni & Company i tada počinje prava fešta. Spremili smo se za podizanje, ali naišli smo na problem. Dragan Rupčić u narodu poznatiji kao Borac, legenda koja kopa rupu u koju se postavlja Majpan od kada ja znam za Majpan, iskopao je pogrešno rupu. Netko od čoškaroša je više popio i pogrešno objasnio Borcu kakva je rupa potrebna. Sreća naša da se u blizini našao Ivica Kovačević Beli, on je uz hrpu komentara popravio rupu i sve je bilo spremno za podizanje. Oko 22 sata Majpan je podignut, a na vrhu Majpana ponosno se zavijorila hrvatska trobojnica. Tada sam, na trenutak, zaboravio na slavlje. Vidjevši prvi puta nakon rata hrvatsku zastavu visoko na Majpanu nešto me je stislo u grudima i tada sam se sjetio svih onih godina bez Majpana provedenih daleko od rodne kuće. Sjetio sam se i onih koji su živote izgubili u obrani domovine, a nekada su s nama podizali Majpan. Danas ulice nose njihova imena. Sjetio sam se naravno i Ivana Fabijanca Rigana, čovjeka koji je na čošku podigao puno Majpana, a ovoga nije dočekao. Iz tih sjetnih misli prenuo me zagrljaj i pivo koje mi je ponudio Vatroslav Džanko Mapet i ja sam se vratio zabavi. Slavlje je potrajalo do dugo u noć, a mi se čoškaroši nismo mogli načuditi tolikom broju nazočnih ljudi (preko 200). Zbog toga smo bili neopisivo sretni i ponosni jer naš je Majpan prevazišao čoškaroše i čošak i postao simbol svih Hrvata mještana Dalja. Tu večer je popijeno 12 gajbi piva. Bio je to znak da se za iduću godinu bolje pripremimo.
by Profa
Post je objavljen 19.05.2004. u 21:23 sati.