Znam da je trgovcima posao da nam prodaju sto vise nepotrebnih stvari, znam da od toga zive, znam da money makes the world go round, znam da su postali strucnjaci u tome da nam uvale ne samo ono sto nam je potrebno, vec i u izmisljanju ne samo potreba, vec i blagdana koji su, gle cuda, rasporedjeni tijekom cijele godine, ne bismo li ravnomjerno trosili i sto duze i dublje bili u minusu, jer, naravno, banke zive od kamata i rado ce nam odobriti odlazak u crveno. Sve ja to znam, ali mi ipak ide na zivce.
Recimo, do te su mjere iskomercijalizirali vec postojece blagdane da nije bitno obiteljsko okupljanje na bozicnom rucku, vec pazljivo mjerkamo tko nam je sto poklonio. To im nije bilo dovoljno, pa su nas natjerali da se lose osjecamo ako polovicom veljace ne dobijemo cestitku, cvijece, poklon i poziv na finu veceru, jer tada je - pogodili ste - Valentinovo i ako ste pomislili da ga mozete obiljeziti kako zelite ili cak biti toliko drski da ga preskocite, varate se, jer tocno je propisano sto biste trebali dobiti, a sto dati kako se ne bi poremetila svemirska ravnoteza. A vi, malen ispod zvijezda, naravno, niste taj koji ce se usuditi poremetiti svemirsku ravnotezu i uzrokovati mozebitnu propast civilizacije.
Godinama mi ide na zivce sto me vec po povratku s mora - obicno ljetujem u kolovozu - u izlozima docekaju bundeve, kosturi, vjestice, vampiri i mrtvacke glave. Naravno, sve je to skroz predvidljiva scenografija za jos jedan blagdan kojeg smo odjednom, gotovo preko noci odlucili slaviti - Halloween ili, naski receno, Noc vjestica. Ne bi me toliko smetala cinjenica da nam stalno nesto uvaljuju, uz obaveznu griznju savjesti ako odlucimo neobiljeziti spomenutu prigodu, koliko me smeta osjecaj koji bez iznimke dobijem, a taj je da smo vec debelo ugazili u jesen i da je ljeto odavno zavrsilo. Sto nije. Ni izdaleka. Iako trgovine odaju taj dojam.
Isto tako, nekako u vrijeme kad se rijesimo cijelog tog Halloween crapa dodje moj rodjendan i odmah nakon njega zapocinju bozicna uredjenja trgovina, a ponegdje i ulica, a sumanutu kupovinu kuglica, svjetlucavih traka za bor, prskalica i petardi, poklona i zacina za kuhano vino ne moram ni spominjati. I ne, nisam rodjena u prosincu, nego pocetkom studenog.
I vec sam se nekako pomirila s tim da za rodjendanski poklon od nepoznatih trgovaca dobivam bozicno uredjene trgovine, sto u meni ponovno probudi osjecaj prebrzog prolaska vremena - jer, realno, do kraja godine imamo jos dva mjeseca, a Bozic je asocijacija na njezin kraj - kadli jucer (podsjecam, listopad je!) dozivim novi sok.
Probudili smo se rano i krenuli na dorucak i kupovinu u nasu omiljenu trgovinu namjestajem, XXXLutz, koji je ono sto ja nazivam rajem za trosenje love. Odlicno uredjen prostor, nekoliko tisuca kvadrata napunjenih namjestajem i svime ostalim sto vam je potrebno za kucu, najveca trgovina namjestaja u Austriji, u kojoj mozete naci sminkerske kuhinjske stolce za petsto eura i dnevne sobe za deset somova, ali i stolce za deset i cijele sobe za par stotina - doslovce za svakog ponesto.
I tako, nista ne sluteci, usli smo u taj nesretni Lutz i ostali sokirani: glavnim prostorom dominirao je nekoliko katova visok umjetni bor, prepun sjajnih kuglica i vate koja je glumila snijeg, ukusno rasporedjenih traka i svjetlucavih lampica... A oko njega nevjerojatan broj polica s kuglicama i ostalom opremom u svim bojama koje postoje.