Pogreb je bio u 15,00. Okupilo se 5-6 tisuca ljudi iz citavog Izraela! Obitelj, prijatelji, susjedi, znanci, sumjestani. Mnoga poznata lica s politicke scene, kulturnog zivota, poslovni ljudi. I mnogo, mnogo, bezimenih koji su dosli ispratiti jos jednu nevinu zrtvu terora. Izmjenjuju se govornici, njih desetak. Svak zeli reci nesto o Roiu. Bezbrizno djetinjstvo, srednjoskolski dani u Singapuru gdje mu je sluzbovao otac, blistava vojnicka karijera, potovanja po Juznoj Americi i Africi, studij Prava i priprema za odvjetnicku karijeru, Malvina. A Malvina stoji pored odra na kojem je covjek s kojim je provela zadnje tri godine, i suti. Okruzuju je prijatelji, ali sama je. Majka joj stize tek nocas iz Splita. Ono malo Dalmatinaca koji smo u Izraelu smo tu: Vesna, Lucijano, Edi, Bartul. Dosle su Zeni i Hani, Danijel i Malivninini kolege s posla u Veleposlanstvu. Ne, ne mozemo joj dati toplinu koju ocekuje. Posljednji govori pokojnikov mladji brat i zavrsava zapovjednim glasom da svi trebaju prestati plakati, "nabaciti" osmjeh i ponjeti Roia na posljednji pocinak. Slijede molitve rabina. Tijelo se zasipa zemljom. Na grob se polazu vijenci i cvijece. Do u sumrak narod prolazi oko svjeze humke i polaze kamicke. Ja sam u torbi imao jedan s naseg, dalmatinskog zala.
Post je objavljen 10.10.2004. u 21:51 sati.