Danas se opraštamo od finog života bez obaveza (ako ne pikamo dnevni raspored kava:) i odošmo na fax, stvari su spremljene, neke sitnice još treba nabaviti ali to je to. Ostavit ćemo Kayu samu :P, obećala nam se nakačiti čim joj ispiti završe. Naravno, svake godine (Kayo, ti egocentrično stvorenje znaj da u ovoj rečenici ne mislim na tebe) nam se najavi dosta ljudi ali treba se nakaniti, eeeee, eto ovo je zadnja godina i dok se ne odselim u London nećete imati našu bazu u inozemstvu za posjete.
Dakle, manje interneta od sljedećeg tjedna, pozdravljam se sa svojom 24satnom onlajnošću.
Tek se vežem za kera i moram ga ostaviti, traumatično, ovo će me u budućnosti koštati veza i veza, naime-razvit ću podsvjesni strah od vezanja i završiti sama na kraju.
Ekipa ostaje ovdje, e to je stvarno tuga, jedva čekam zimski raspust.
Ali, s druge strane čeka me 8-9 mjeseci života s najboljim prijateljicama, bez staratelja koji komentiraju svaki prošli/sadašnji/budući potez. Privid samostalnog života. Gledanje dvd-a da nitko ne osvjetljuje prostoriju, slušanje muzike a da nitko ne kuka kako je preglasno, bez zanovjetanja gdje sam ostavila papuče, zašto ne jedem, zašto jedem, zašto spavam do 10, zašto sam budna u 5, razne opravdane i neopravdane gnjavaže ostavljam iza sebe.
LaMargot
Post je objavljen 10.10.2004. u 09:01 sati.