Volim te... zar se može na početku nešto bolje reć? Zašto se sad glupo osjećam? Sve ovo što napišem, mogao sam ti reći u lice, ali ne mogu. Ovako je puno lakše. Toliko toga mi se vrti u mislima, toliko toga što bih ti htio reći, mogao bih tipkat dok god se ne pokvari tipkovnica. Znaš, kad razmišljam, toliko je lako misliti što bi ti sve mogao reći, kako bih to rekao, kako bih ti priznao sve moje najdublje osjećaje, sve ono što sadržava moju osobu. Ali kad pokušam to izgovoriti, kao da mi se mozak isprazni, ništa ne mogu reći, ništa na znam, ništa ne osjećam... Ne mogu to čak ni napisati, sve jednostavno stoji u glavi, i koliko god se ja trudio, ne mogu to pustiti van. Znala si mi reći, kako ti tešk pokazuješ osjećaje, pa da možda zbog toga, izgledaš kao hladna osoba. Mislim da ja još teže pokazujem osjećaje. Sinoć sam u autu sluša neku pismu, s riječima otprilike «noću kradom prođem tvojom ulicom», i zamisli baš tada sam prolazio... I sama znaš koliko smo se puta posvađali, pa prekidali na par dana, pa sam izluđivao sve oko sebe pričama kako smo prekinuli... onda su mi svi govorili da ih ne zajebajen, da ćemo bit opet skupa. I toliko su puta bili u pravu. Bio sam sretan zbog toga. Ali ovaj put sam već sve uvjerio da smo sad zauvijek prekinuli, i sad mi već svi vjeruju, a volio bi, da mi bar neko kaže, ma bit ćete vi opet skupa...
Sad smo mi, navodno prijatelji, haha, ali to, toga smo oboje svjesni, uopće nije istina. Da samo znaš kako svaku večer držim mob u ruci, i želim ti poslati poruku, deset poruka, sto... Želim ti reći kako te volim, kako ne mogu bez tebe, kako si ti sve što želim. Želim te nazvati, pričati s tobom satima, želim te vidjeti, poljubiti te, želim da se opet malo mazimo...
Možda ti mene više ne voliš, možda si već našla drugog, možda ti ja polako izlazim iz srca. Znam da je tek prošlo mjesec dana, otkad smo prestali biti skupa, ali ovi dani mi izgledaju kao godine. Možda sam te prelako pustio, nisam ti davao dovoljno ljubavi, sve ovo što govorim, čini mi se glupo, nedostojno ljubavi. Kad sam imao 17, pisao sam pjesme, mislim da su te pjesme više izražavale osjećaje, nego što ih sad ja mogu iskazati, ali tad nisam imao te osjećaje, to su bile samo pjesme. Sad tek mogu shvatit o čemu sam onda samo pisao, ali sad to ne mogu izreći. Što bi uopće bila ljubav? Uvijek mi je glupo kad neko pokuša definirati ljubav, s nekim filozofskim rječnikom, kao da je to neka logička cjelina. Bar su meni često znali reć da filozofiram previše... ali ljubav? To je nešto drukčije, to je jedina stvar koju mislim, da se ne može nikako opisati, to je jednostavno nešto što osjećaš, svaki pokušaj opisivanja toga smanjuje značenje te riječi. Kakoda ti opišem što mi značiš? Kad sam s tobom, kad te zagrlim, jednostavno tada se osjećam potpun, ne kad stojim na sjeveru i ubijam glasnice zbog hajduka, ne kad s prijateljima praznimo alkoholne napitke, sve to čini život, ali ti jesi moj život. Može hajduk bit prvak europe, mogu ja postat novi bil gates, mogu imat masu love, mogu vozit crvenog ferrarija f50, ali da moram birat između svega ovog i jednog tvog poljupca, želi bih samo jednom još dotaknuti tvoje usne. Za par dana trebale su se navršit dvije najljepše godine mog života, bar službeno. One su ipak za mene počele malo prije, one ljetne večeri, kad si me čekala tamo na čiovu, i kako sad mogu zaboravit onu pismu...krivo je more..., iako, što se mene tiče, nije more krivo, da su bile planine, svejedno bih se zaljubio u tebe... jedina moja... Baš čudno kako te dvije pisme mogu dobro opisati našu vezu. Još jednom ti moram reć, oprosti za onu večer, za sve ono što sam ti rekao u ljutnji, znaš valjda da ništa od toga nisam mislio, ti bi bar to morala znati, ti kad si ljuta govoriš svašta... Zar moraju one riječi bit zadnje koje sam ti rekao dok smo bili skupa. Da sam umjesto onoga rekao volim te, danas bi vjerojatno bili skupa. Onaj kamen u obliku srca, što si mi davno već dala, još nije izblijedio, još na njemu piše volim te. Svaku večer pogledam te riječi prije spavanja, i mislim se; zar sam te stvarno zauvijek izgubio? Je li moguće da me moj anđeo više ne voli? Kad god šetam po gradu uvijek poželim da te vidim, ali se još više bojim da te možda neću vidjeti s drugim, kako nasmijani i zagrljeni šetate... Možda ti sve ove riječi ni ne znače ništa, možda i nisu neke umjetničke, ipak si ti bila umjetnica u našoj vezi, ali jedno je sigurno: Kako god shvatiš ove riječi, one su pisane s puno osjećaja, one su pokušaj stavljanja mog srca na papir. Kako je nevjerojatno da u samo dvije rijči, toliko toga može stat: VOLIM TE...fur immer.
...šteta što ovo nikad nećeš pročitati...
Post je objavljen 09.10.2004. u 03:50 sati.