"Dok sam morao stanovati po tuđim sobama, onakovim kakove sam baš našao, bilo mi je kao da tuđe odijelo nosim. Već u toj tuđoj sobi nastoji čovjek da joj dade kakvo obilježje. Pa kad joj ni to ne da, onda već u tom leži jedno obilježje. Kad sam u tuđim kućama stanovao, pa sam dospio u položaj, da sam sebi mogao što priuštiti i koju voljicu ispuniti, dao sam sobu gdje pišem na pompejanski način slikati, a uredio sam ju po mogućnosti tako, da je posoblje tom stilu odgovaralo, a kad sam dobio uredske prostorije, učinio sam isto u većem stilu. Bavio sam se u ono vrijeme mnogo s arkeologijom, pa sam bio pun uspomena iz Rima i Pompeja, godilo mi je, dakle, da sam mogao prostor u kom sam radio, udesiti tako da se je slagao s mislima, koje su onda moju dušu ispunjavale."
Nastavak u nozi br. 47.
A ovdje su bonus tracks (ili bolje izbačene scene?):
--- Ne svijet mramornih hramova, nego svijet šareno oslikanih i grafitima prekrivenih zidova --- svijet u kojem su same te antičke slike. Ne savršene proporcije Milske Venere, nego šlauhići oko struka sredovječnog lika koji je zaista živio i poginuo prilikom provale Vezuva, kojemu je otisak tijela sačuvao vulkanski pepeo.
"Opis moje sobe ne bi bio potpun kad ne bih spomenuo, kakav je lijep vidik iz nje na istok i na jug. Preda mnom leži doljnji grad i savska dolina, te liepa okićka gora, na kojoj profil mnogo naliči profilu Vezuva (...) tako da me i taj pogled sjeća klasične zemlje i onoga staroga grada koji je tako žalosno propao, a onda tako sjajno uskrsnuo ispod pepela..."
"Pompejansko se slikarstvo obraća gledaocu koji zna gledati i ima smisla za finu zločestoću; obraća se ljudima koji pripadaju kulturi onoga što Rimljani zovu otium, slobodno vrijeme (slobodno je vrijeme najveća privilegija u rimskoj civilizaciji!) Pompejanci žele imati uza se ono što vole i time ukrasiti okvir svoga svakodnevnog života: sređenu, svježu prirodu, voće i cvijeće, i bogove koji utjelovljuju njihovu čistu savjest. U tišini svoga prostranog stana, koji je stvoren za razgovor i meditaciju, Pompejanac se rado daje podsjetiti na ono što je ostavio vani: trg pod žarkim suncem, bučnu gomilu, životinjski napor. Skrbi za svoju dignitas; želi se okružiti svim simbolima one kulture koja za nj utjelovljuje ideal, kulture koju više želi nego što je stječe (...) Uvijek traži iluzije: iluziju stvarnosti, iluziju čovjeka kakav bi htio biti --- kralja, pjesnika, dramatičara; postaje jedno s herojima koji ga okružuju, i među njima živi neponovljivim životom. Za nj život nije san, nego predstava. On ne živi život, on ga igra, u Pompejima, gdje je teatar toliko omiljen, gdje svi plješću Neronu, caru i glumcu, gdje dani prolaze u trajnom zadovoljstvu čula i radosti duše."
"Oni su drugačiji od nas." --- "Oni su nama slični."
Post je objavljen 09.10.2004. u 01:11 sati.