Uopće ne kužim ovo. Sve super, osjećam se zakon, uspjela zakopčat kufer.. I ima dovoljno vremena da prošvrljam malo po tuđim blogovima. I onda se zbediram. Sad sam jednostavno tužna.
Tužna na onaj način da čak ne možeš odredit uzrok tuge, ne znaš što to treba ispravit i promijenit da bi se osjećao bolje. Sve me živcira-i stara koja stalno dolazi pitat dal sam spakirala nešto (uloške, fotić, pincetu, osobnu-aha,da da-dobro da nisi jer ti to niti ne treba, ali ipak-gdje je)..
Osjećam se da kao da nešto u cijeloj to priči fali . I osjećam se usamljeno i izdano. Ne znam zašto izdano. Možda sve te priče o starim ljubavima, neostvarenim prvim ljubavima i takve stvari. Svako malo me oblije neki val vrućine, ili usred rečenice ostanem bez glasa. Razbolit ću se i umjesto opijanja ću razmišljat o svom jadnom i neispunjenom životu.
Ne znam jesam li ikad stvarno voljela. Znam da nikad nisam bila u sretnoj i normalnoj vezi. Niti sam imala neku značajnu vezu-onu filmsku, koja traje cijelu vječnost i gdje par radi tonu zanimljivih stvari i lijepo im je kad su skupa, pa im niti ne treba nitko drugi.. Ne znaju da netko drugi uopće postoji.
Imala sam najboljeg frenda, V., koji je bio moje drugo ja, koji me razumio od trenutka kad smo napravili "ribnjačku flašu" i koji je dugo vremena bio jedina osoba koja me mogla shvatiti. To je bilo vrijeme kada sam osjećaje pokazivala još teže, kada su svađe sa starcima (nakon kojih bi dugo plakala sama u sobi) bile još češće i kada su naši razgovori trajali satima. On mi je bio prijatelj i psiholog. To je bilo vrijeme kada sam vjerovala u mit da smo polovica duše koja traži svoju dugu polovicu, i on je bio druga polovica. Već prvi dan sam imala osjećaj da ga poznajem dugo dugo. Duže od života-da ga poznajem vječno. Vrijeme kad smo zamišljali da postoji paralelni svemir gdje je mjesec u obliku katedrale.
A onda je rekao da me voli. I onda sam mu ja objašnjavala da ne mogu biti s njim, jer mi je samo prijatelj, i da bi ga povrijedila. Nisam htjela s njim jednu od onih kratkih veza. Nisam mogla. I onda se nismo dugo čuli. Da bi se kasnije ponovo počeli nalazit i pričat. I cijela priča se ponovila. Ovaj put se nismo čuli još duže. Zamolila sam ga da mi dođe na sprovod jer sam se osjećala tako jadno da mi nije bilo bitno što zvučim patetično. Htjela sam da tamo bude netko do koga mi je stalo. Pa smo se sreli slučajno na frendovom rođendanu. Kaže da bi mi se javio al nije imao para(nijednom u 6 mjeseci kolko mi nije odgovarao na poruke). Ali više nije bilo isto. Sve što je govorio je zvučalo tako lažno. I sve što sam htjela je da mu kažem da prekine sa sranjima i da mi jednostavno kaže da me ne želi više čut. Nek mi zada taj udarac odjednom, da se možda jednom i oporavim, a ne da me ovako ubija polako. Svakim danom sve više. A kad čujem "Moj lipi anđele" onda umirem i brže..
I onda je došao R. Negdje usred tog sranja.. I nije me briga sad ko ovo čita. Stvarno nije. I nije me briga što tekst ima kilometre redova i riječi. Ali moram ovo jednom napisat...
R. je...ostao jednog dana bez para na mobu.
Nakon što smo kratko bili skupa, nakon što je bio prvi dečko do kojeg mi je bilo stvarno jako stalo, kojeg sam možda čak i voljela, zbog čijih poruka sam se cerila ko malo dijete...Svaki put kad bi došla u Split, našli bi se i proveli par sati skupa. I onda se prestao javljat. Srela sam ga ovo ljeto na Visu, al ništa. Progovorrili smo par riječi, on je objasnio da bi mi se javio ali nije imao para (nijednom u ovih pol godine, godinu, nije nadoplatio bon-ali nekako još uvijek ima isti broj..., niti je uspio nagovorit nekog da mu posudi za poruku). I onda se okrenuo i otišo dalje skakat s ruljom koja je uživala u TBF-u. A ja sam ga samo gledala. Kako odlazi. "Ako se nešto mora otpisati, najbolje odjednom, i glasno za gubitkom zaplakati;a ne gledati kako se nešto samo od sebe udaljava i zbog toga uzdisati."(Aralica, Put bez sna) Ja nisam uzdisala-ja sam plakala. Jednostavno me nekako toliko boljelo to što odlazi. Odmaknuo se par metara-svaki korak je bio..bol. Sranje. Al svejedno sam mu opet poslala poruku kad sam bila u Splitu. To je ono štro me najviše živcira-moja nada da će se možda ipak javiti. Ma kurac će se javit. I ja to znam. Al se svejedno nadam.
I zato to mrzim. Mrzim izjavu "nemam para". Mrzim se osjećat nemoćno i naporno i slat poruke na koje ne dobivam odgovore. Mrzim samu sebe što nemam dovoljno hrabrosti da nazovem i pitam koji kurac se događa. Ne, ja radije "gledam kako se nešto samo od sebe udaljava". I mrzim svoj prokleto slab karakter koji nakon svake "neću se više javit" odluke popusti i javi se ponovo. I mrzim sebe jer svaki put padnem u jebenu depresiju kad čujem neku pjesmu, osjetim neki davno zaboravljeni miris koji me podsjeti na TO. Jer to sad više nisu pojedinci. To se pretvara u nešto što u meni raste i guši me svaki put sve jače. Ko odvartna zmijurina koja me steže, i svaki put čini svoj zagrljaj malo čvršćim. Kad joj odrubim glavu, umjesto jedne na tom mjestu izrastu dvije. I obe mi se smiju i prezirno me gledaju.
Sad se cere. Znaju da se sve ponavlja i da ja ne mogu ništa. Samo gledat i borit se za zrak. Samo što mi se čini da je zraka svaki put sve manje. Nekad je tako prokleto teško udahnut. Jednom će postat toliko teško da više neće ni imat smisla.
Hvala na pažnji.
Post je objavljen 08.10.2004. u 16:45 sati.