Nekada davno u jednoj zemlji tamo tamo daleko iza sedam mora i sedam gora, u davnim vremenima dok su ljudi još mislili da je komunizam OK i da ekipa na Golom Otoku radi sklekove i ima predavanja iz marksizma, u vremenu par godina nakon što je bila posječena naša intelektualna omladina od strane drvosječa iz Smedereva i sličnih pripizdina, sa odgojnim palicama većim od njih, u vremenu kojeg se slabo sjećam jer sam još ppiškio u ppellene, donesen je Ustav SFRJ kojom je omogućena veća autonomija pojedinim republikama SFRJugoslavije i postavljeni temelji za kasnije odcjepljenje i sve što je nakon toga slijedilo. Ali avaj povijesni fakt i činjenica da je Tito već tada, pod nečijim utjecajem ili pritiskom, spremao situaciju za buduća zbivanja, nema veze s onim o čemu ću danas pričati, osim u začudnoj vremenskoj podrudarnosti s uzgojem jedne jedinke sitnog zuba.
Ne znam kako je s vama, ali moja prva sjećanja datiraju negdje do treće ili četvrte godine. Fragmenti mjesta i osoba na kojima sam bio ili boravio, odnosno koje sam sreo i upoznao. Više sjećanje na nekakav osjećaj koji sam proživio, a uz kojeg je vezana nekakva slika, nego sjećanje na stvarne slike. Mozaik sastavljen od rasprsnutog ogledala. Trag u pijesku odavna izmijenjen vjetrom i sličnim meteorološkim fenomenima.
Tako sam navodno sa tri godine naučio čitat, i to nerazumno tražeći riječ HAJDUK po novinama, jerbo sam od malih nogu bio lud za bilom bojom. Onog što se sjećam iz tih godina je da sam bio nagazio na ježa u Puntu na Krku. Dobro ajde, tek mnogo godina kasnije sam saznao da se to moja sestra nabola na ježa, a ne ja. Nekad zna biti podmuklo to sjećanje. Ali najčešće ipak ne.
U pravilu su mi u sjećanju ostala nekakva traumatična iskustva ili posve nebitne situacije, koje su iz samo njima znanih razloga, zapele za nekakvu sinapsu u mozgu i tamo se ugnjezdile, te se svako malo vrate na površinu. Bacam napamet s vrha jezika one traumatične.
Ono s ježom. Pa ono kad sam s nekim prijateljima iz vrtića za vrijeme igre u dvorištu grudama gađao kip narodnog heroja Kate Pejnović (whoever the fuck was she…), po kojoj je dotični establišment dobijo ime. Kazna je bila brutalna, nisam dobio užinu taj dan, i to baš pšenični griz, moj omiljeni… šmrc. Iako je ta kazna bila idiotska, zaslužio sam je, jer sam znao ili morao znati da me to čeka ako sam dovoljno precizan, a bijo sam (posrid glavuše). Volio bih vidjeti sve ove moderne pedere pedagoge kako bi se zgražali - aaaaaajmeeee jaaaadnoooo diiiijeeeteeee. Jer, sad se za tako nešto posao gubi, znaaate…
Puno je ljepše sjećanje na dan kad je stari došao u vrtić za vrijeme spavanja (a mrzio sam spavat u vrtiću, ko i moja kćer danas) i odveo me u neki restoran da gledamo Mikulu Malog. Zaaaaakon…
Ili kad sam u vrtiću dobio vodene kozice, pa je došao neki-super-heroj-tada (kojemu se sad baš ne sjećam imena), a ja se, od srama što smrdim po siru, sakrio iza klavira.
Pa ono jednom kad smo ja i kompić doktorski pregledavali komade u vrtiću, za što smo dobili nagradnu šamarčinu i besplatni put u svlačionicu u kojoj smo morali provesti pola dana. Onog dijela, u kojem su me i roditelji kaznili, se ne sjećam.
Nikad neću zaboraviti dan kada sam igrajući nogomet u dubokoj travi koljenom naskočio na razbijenu bocu i probio cijelo koljeno. Bio je to ljeto prije nego što sam krenio u školu. Iako mi je boca probila cijelu čašicu koljena, a rana, oblika kružnice i dužine petnaestak centimetara, je bila duboka nekoliko centimetara, iscurila je samo jedna kap krvi. I meni, kao malom švrći bilo je jasno da sam imao nevjerojatnu sreću u nesreći. Pustio sam samo par suza i to tek pred operacionom salom, jer sam se bojao operacije. No zato sam cijelo ljeto morao vježbati kako bi doveo nogu u normalu i normalno se upisao u školu. S druge strane, moram se pohvaliti da sam baš zbog toga to ljeto pročitao Velog Jožu...