Da bi čitava priča imala smisla vratiću se malo unazad... Upoznali smo se prije skoro godinu dana na nekom poslovnom razgovoru. Ona - skoro 30, nije udana, nema dečka i zivi s roditeljima. Ja – tek zakoračio u 20te, živopisan posao i sklon ka nesvjesnom flertovanju.
Zahvaljujući mojoj poslednjoj osobini, pao je dogovor za kafu. Povremena viđanja i prepričavanja minulih događaja, neobavezujuća priča o svemu. Ona sve vrijeme kulturna, povučena... svetica moglo bi se reći.
Prije nekog vremena našli se ponovo na čašici razgovora i počinje prepipavanje moje ne tako davne istorije, dolazimo do sexa – moje omiljene teme – gdje se ispostavlja da sam u nekim stvarima, iako mlađi, otišao znatno dalje. I negdje u svemu tome ona se uključuje u cijelu priču i počinje sa svojim temama...
"Otišla sam u Rijeku da se malo opustim... htjela sam da se vidim sa svojim je*ačem, međutim on ništa – meni glupo da preuzmem situaciju u svoje ruke... Jedva sam dočekala da se vratim nazad da se vidim sa ovim svojim... Znaš kako sam se glupo osjećala – napalila se ko’ krava, a on ništa..."
I tu naizad dođemo na ono što me je baš zanimalo – koliko je potrebno vremena da prođe da cura popizdi zato što joj je sexualni život na samrti? Da li je toliki problem povući koji potez samoincijativno ili samo čekati da to uradi On, jer je ipak muško? Zar smo pored svih sloboda i koještarija i dalje sexualno zaglavljeni u patrijarhalni XVI vijek?