Novinari u Monitoru, čim su saznali za priču o Sunčici rekli su mi - idemo to staviti odmah na naslovnicu. Znajući što bi to značilo, da će se priča proširiti do novina i televizije, jer u sebi ima taj potencijal, rekao sam, stanite da vidimo stav autorice, jer ako to krene izvan Bloga, nikakvo brisanje i vraćanje više ne bi bilo moguće. To je ipak njen privatni blog i ima privatnih stvari i nemojmo to izvlačiti dok ne vidimo za što će se odlučiti. Jebi ga, loš sam novinar, jer brinem o privatnosti.
I Sunčica se odlučila. U zamjenu za povratak na posao obrisala je problematične dijelove svog bloga. Razumljiva i predvidljiva odluka. Jer kad imaš nož pod grlom onda nemaš o čemu razmišljati.
Sunčica, meni je žao što si prihvatila ucjenjivačke uvjete. To je u redu zbog zdravlja i djeteta, ali potcijenila si snagu bloga. Za razliku od ravnateljstva škole, mada ne vjerujem da su jako pametni, ali su instinktivno osjetili koja je to prijetnja. Vidjela si onih stotinu komentara bezrezervne podrške. Mobilizirala si publiku Bloga, a slična stvar se mogla desiti i mnogo šire, samo da smo ju potencirali da ide dalje.
Htio bih da znaš, i ti ali i oni, da se blog može obrisati, ali uvijek se može ponovo napisati. To im jasno daj do znanja, možda su dobili ovu rundu, ušutkali te zavrtanjem ruku, ali za ubuduće znaj što imaš u rukama. Imaš medij. Na tebi je samo da odlučiš koliko ćeš koristiti tu moć.
Stoga, ako ćeš ubuduće pregovarati s ravnateljstvom, znaj da ti razgovaraš s pozicije moći, jer ti možeš ugroziti ravnateljev posao ako ga ne radi kako spada. I objasni im da možda mogu tebe natjerati da obrišeš svoj blog, ali da nikako ne možeš obrisati ono što je tuđe – komentare. Uostalom, ako ne mogu pisati na tvom blogu, blogeri mogu na svom. I vjerojatno upravo to čine.
Post je objavljen 08.10.2004. u 11:25 sati.