PISMO IZ LONDONA
Dođu tako, ponekad, neke tamne ure,
sjetim se drugara starih,
ili neke davne cure.
Zatvorim oči polako, boli me sjećanje svako,
Dođu tako ponekad,
neke tamne ure.
Vratim se mladosti svojoj i prvoj cigareti,
sjetim se ljubavi prve
i prepustim se sjeti.
Zamišljam gradove stare, ulice, trgove, ljude...
Dođu tako ponekad,
neke tamne ure.
Ja mogu sve razumjeti,
i mogu sve oprostiti,
a' teško mi nekako živjeti,
bez tebe,
stari moj.
Od Mure sve do Morave,
Ako se svi zaborave,
Ostace uvjek poneki,
Mornar Panonski.
Ponekad napišem pismo,
adresu imam u glavi,
kažu zajedno više nismo,
Drug mi, u drugoj drzavi!
A nekad smo znali skupa,
Brzim, preko Bosne....
Na što je ovo izašlo, tri im matere rosne!
I tako svake noći sjetim se pjesme tvoje,
što mi vrijedi što znam,
da samo tuge postoje...
Popijem malo vina,
pa mi je nekako lakše,
princip je uvijek isti,
sve su ostalo... zna se...
Od Mure sve do Morave,
Ako se svi zaborave,
Ostace uvijek poneki,
Mornar Panonski.
Ja mogu sve razumjeti,
i mogu sve oprostiti,
al teško mi nekako živjeti,
bez tebe,
stari moj.
RŠ
Post je objavljen 07.10.2004. u 12:27 sati.