U Hrvatskoj postoji velik broj književnih nagrada, ali najizdašnija je, kao što sigurno već znate, ona koju dodijeljuje nakladnička kuće V.B.Z. kao krunu natječaja za najbolji neobjavljeni roman.
V.B.Z.-ov žiri u sastavu: Miljenko Jergović (predsjednik), Zoran Ferić, Dušanka Profeta, Ivica Ivanišević i Nenad Rizvanović odlučio je da od 108 rukopisa prispjelih na natječaj izdavačke kuće V.B.Z. za najbolji neobjavljeni roman 2004. godine u uži izbor za nagradu od 100 tisuća kuna ulazi jedanaest rukopisa pod šifrom.
To su:
1. rukopis: Željezni križ pod šifrom autora: Madbubbazenetti
2. rukopis: Baba pod šifrom autora: Idiot
3. rukopis: Plovidba s pehom pod šifrom autora: 3MU200
4. rukopis: Hana reci cvrčak pod šifrom autora: Hana reci cvrčak
5. rukopis: Godina pavijana pod šifrom autora: L.R.C.
6. rukopis: Pukotina pod šifrom autora: Dva mrava
7. rukopis: Prozirnost oka pod šifrom autora: Dreamcatcher
8. rukopis: Cigla, glava pod šifrom autora: Arijel
9. rukopis: Spot pod šifrom autora: Čurunga
10. rukopis: Koljivo pod šifrom autora: Radovan
11. rukopis: Đaur i Zulejha pod šifrom autora: 195
Da podsjetimo, 2002. godine 100 tisućica odnio je Josip Mlakić za svoj roman Živi i mrtvi, a na prošlogodišnjem V.B.Z. natječaju za najbolji neobjavljeni roman isti su iznos podijelili Jelena Marković za roman Escajg za teletinu i Marinko Koščec za roman Wonderland.
Ime ovogodišnjeg dobitnika prve nagrade i naziv pobjedničkog romana žiri će objaviti za vrijeme trajanja Sajma Interliber na Zagrebačkom velesajmu, a u nastavku vam donosim svoju kritiku prošlogodišnjeg laureata, romana Wonderland
Iako sam siguran da su pojmovi poput “književne slave” ili “medijske pozornosti” za Marinka Koščeca potpuno nebitni, mišljenja sam da je taj 36-godišnji zagrebački književnik pažnju šire javnosti zaslužio i zbog svoja vrlo dobra prva dva romana, odnosno znatno prije VBZ-ove nagrade koju je podijelio sa Jelenom Marković. No, uspjeh Wonderlanda na spomenutom natječaju, ali prije svega nepobitna kvaliteta tog romana, stvari će sad sigurno dovesti na svoje mjesto, a nadam se da će ponukati nekoga da posegne i za njegovim ranijim radovima.
Osobno, Koščecov prvijenac Otok pod morem iz 1999. godine smatram (uz Mlakićev Kad magle stanu i Cvetnićev Kratki izlet) ponajboljim novijim domaćim prvim romanesknim pokušajem, a za grobnu tišinu kojom je taj vrlo dobar roman na našoj književnoj sceni dočekan (i ispraćen), mislim da je kriv “specifičan” položaj i odnos koji je nakladnik tog romana (Feral Tribune) imao kod tadašnje vlasti. No, da ne skrenemo sad u sasvim neknjiževne vode, treba reći da je Otok pod morem bio vrlo dojmljiva mješavina ratnog pisma, esejističkih dionica i duboke introspektivnosti, dok je Koščecov slijedeći roman Netko drugi (Konzor, 2001.) svojom slojevitošću i kompleksnom mozaičnom polifonom strukturom, s pola tuceta pripovjednih subjekata, predstavljao zaista “nešto drugo” na našoj proznoj sceni (što je potvrdila i nagrada “Meša Selimović” za najbolji roman na južnoslavenskim jezicima te godine), te nas je upozorio na vrsnog stilistu i kultiviranog autora čije vrijeme tek dolazi.
Budući da upravo Marinku Koščecu možemo zahvaliti na prijevodima dva Houellebecqova romana, njegov se prozni izričaj najčešće i povezuje baš sa tim trenutno vrlo eksponiranim francuskim književnikom. Međutim, osobno sam mišljenja da je u potrazi za Koščecovim uzorom (ili bar proznim srodnikom) sasvim nepotrebno prevaljivati stotine kilometara, nego slobodno možemo ostati tu gdje jesmo, ali se vratiti nekih dvadesetak godina unazad - do Dalibora Cvitana.
Koščecova neimenovanog, 40-godišnjeg Profesora (francuskog jezika na zagrebačkom sveučilištu) mnogoštošta veže s Cvitanovim Ervinom Lakoštom – obojica su sredovječni intelektualci, izraziti senzibilci čija osjećajnost umjesto u patetiku radije (hvala bogu!) skreće u cinizam, dok njihova borba protiv vlastitog starenja (i svega što s time, ruku pod ruku dolazi) polako poprima i mizantropske obrise. No, među njima postoje i razlike, jer osim što je i nešto stariji, Cvitanov Ervin ipak do kraja beskompromisno ustrajava na vlastitoj ekscentričnoj izglobljenosti kao izrazu osobne slobode i individualnosti, dok je Koščecov Profesor osjetno manje radikalan u svome buntu protiv neminovnosti, te se na koncu ipak predaje malograđanskoj letargiji i melankoliji (čitaj: ribički štap o rame i kantica s glistama u junačkoj desnici, svakog vikenda i praznika). No, i unatoč toj konačnoj "predaji", Profesor je sasvim dostatno analitički mrgodan da nas tokom romana uveseljava mnogobrojnim ironičnim opservacijama svoje (i naših) sumornih svakodnevica.
Kao i u Cvitanovom slučaju, i kod Koščeca je fabula manje važna (odnosno, gotovo da je i nema), te se sve, većinom svodi na introspekciju i refleksije na zbilju, koju kod Profesora karakterizira nimalo glamurozan život zajedno pod istim krovom sa ženinim roditeljima, njenim bratom i suprugom, i sa perspektivom skorog roditeljstva (blizančeki na putu!). Nimalo slučajno odabrana intelektualna pozicija glavnog aktera priče, Koščecu omogućava da se, osim upečatljivog oslikavanja atmosfere na zagrebačkom FF-u (čiji je i Koščec zaposlenik), prihvati komentiranja i mnogih drugih aktualnih (i u nas neiskorjenjivih) tema - od malograđanske primitivnosti, “idile” metropolskih predgrađa, ridikuloznih književnih promocija, infantilnog TV programa i domaće estradne zvjezdane galaksije, do korumpiranosti zdravstva i politike, pri čemu autor konstantno inzistira na humornom pristupu tzv. “teškim” (post)tranzicijskim (a ustvari za naše prilike – vječnim) temama.
Osobno roman ne iščitavam kao “ironičan komentar aktualnoj tzv. stvarnosnoj prozi” kako je to na koricama knjige istaknuto, već u Wonderlandu vidim stvarnost gledanu očima ironijom nasaftanog subjekta; Koščec ne ironizira prozu usmjerenu oslikavanju današnje hrvatske stvarnosti, nego njegov protagonist zalihama vlastite ironije i cinizma vodi rat protiv iste te stvarnosti, koja svakodnevno, nemilosrdno, istovaruje teret na njegova nejaka pleća.
Osim ironijom i cinizmom, Profesor se, protiv zbilje i simptoma “krize srednjih godina” bori i sve učestalijim ekskurzijama u predjele mašte, koju mu u najvećem broju slučajeva draškaju redovni svakogodišnji novi priraštaji “dekoltiranih studentica zlatnih kosa i čarobnih osmijeha”, i sa kojima, kako roman odmiče, on sve češće i razvratnije, raskalašeno, opći. Isključivo u svojim mislima, naravno. Jer na vrlo kratkom popisu Profesorovih životnih uspjeha, istaknuto mjesto ipak zauzima onaj – bračni. Što i sam potvrđuje: “Ja volim Karmen, to je jedini primjeren izraz. Više nego na početku. Utoliko bolje! Što se poda plamenu pomamnom u hipu postane pepelom. Karmen i ja, naprotiv, počeli smo s već previše opeklina da bismo se dali spržiti. I stvar je, umjesto da zaglibi u međusobnoj ovisnosti i navici, s vremenom procvala. Uostalom, promatrane pod blagonaklonim kutem i osvjetljenjem, grudi joj ne vise. Tajna bračnog uspjeha svodi se na pronalaženje blagonaklonog osvjetljenja i kuta za promatranje. S vremenom, prema potrebi, čovjek stekne i koje lukavstvo, naprimjer da u presudnom trenutku ugasi svjetlo”.
Unatoč ovoj osjetnoj ironizaciji kojoj je cilj muškaračko skrivanje osjećaja, ipak je ljubav ono što Profesora održava na površini i ne da mu da potone, a suptilna emocionalnost koja probija slojeve cinizma i ironije Koščecov rukopis samo još dodatno obogaćuje. Uostalom, i u slučaju Cvitanova Ervina, ispod okorjele samodovoljnosti i radikalne individualnosti nije se krilo ništa drugo nego upravo žudnja za ljubavlju i srodnom dušom.
(napisao : Božidar Alajbegović, siječnja 2004.)