Čitala sam nešto o jednoj curi koja je prvo bila jako sigurna u nešto i onda kad je to učinilia više nije bila toliko sigurna (a meni se čini, kao nijemom promatraču, da je odluka neupitno dobra. To naravno razumski, njene emocije mogu donekle shvatiti ali uvijek sam mislila da treba misliti unaprijed, da treba misliti o onom što će se svakako u budućnosti dogoditi i o tome što ćemo htjeti u budućnosti. ne podnosim zatvaranje, poteze nakon kojih sami sebi zatvaramo i uzimamo dijelove budućeg života). Lako je tako govoriti iz pozicije čitateljice, i inače je uvijek lako govoriti. Stvra je u tome što mi je taj lik bio vrlo simpatičan pa i dalje osjećam potrebu da se o njemu brinem, o njemu mislim i osjećam s njom (neću namjerno reći suosjećam). Često mi se to događa s literaturom. A i ova je tema vječna.
Post je objavljen 06.10.2004. u 09:33 sati.