Dobro, jebeš pizdariju kaj se dogodila, stignem pisat o tome. Nego, sad ću ja napisat kako sam pokušao kupit svoj prvi auto. Moj skoro pa prvi auto bio je stojadin iz '79. Limeni ljepotan neodoljive smeđe boje kakovu su samo u tvornici automobila zastava nanosili na osobna vozila. Po preporuci svog tada 9 godišnjeg brata otišao sam u ulicu iza, buljookom visokom čovjeku s motoričkim poremecajima. Djelovao je simpatično za prispodobu iz dubrave. Izgurao je automobil iz garaže te prispomenuo kako rikverc ponekad eto, malo zašteka, kak nije regan, kak je vlasnik mrtav, nestao ili u drugoj državi. Smješio sam se na sve kaj je govorio, ne obračajuć pažnju na sadržaj jer to je bio čovjek koji će mi prodat automobil za nevjerojatno povoljnih 400 maraka. Sjeo sam u taj moderni sportski stroj i išao napravit đir po kvartu. Malo se naginjao, škripao, stenjao te djelovao raspadno pri brzini od 57km/h, no ja sam si to objasnio sportskim ovjesom na lošim cestama južne dubrave. Ništa mi nije moglo maknut glupi cer s lica. Ono, moj auto. Jebote.
Napravio sam puni kilometar brijem, prije nego kaj sam se sparkirao pred dom zdravlja ne bi li obavjestio najboljeg si prijatelja o kupnji stroja kojim kad idem, idem brže nego kad hodam, pa cak i biciklom kad se vozam. Nazvao sam ga u obnevidju od sreće i veselja, nimalo ne sumnjajuć u to da sudba za me ima sasvim drugačiji, možda i ne tako dobar plan. Nakon obavljena razgovora, sjeo sam u paklenu raketu spreman da se vratim do dobrog čovjeka te ga informiram o odluci da stroj zauvijek postane samo moj, iako se prijenos nikako nije mogao napravit. Nije bitan prijenos, rekoh. Sjeo sam u pilu i pokušao krenut u rikverc. Jedno petnaest puta. Kad sam konačno ubacio u stražnjačku brzinu, dogodio se događaj koji me je ostavio nespremnog samo tako. Kuplung je proklizao, a ja kako nisam još položio kompletan vozački nisam napravio provjeru prije zadnjeg ubacivanja, nađoh se s mehkim zastava limom u tvrdom limu te odbojniku novog folcvagen passata.
Nisam bio sretan. Nimalo. Štoviše, usro sam se ko grlica. Izađoh iz auta i suočih se s bjesom vlasnika njemačkog vozila. Frajer nije bio sretan. Toliko da me skoro ubio. Ali dobro. Huda sudba mi je namjenila da ispogodim janjevca koji je s familijom išao u dom zdravlja popravit zdravlje nejači si. Skoro pa moj sportski stroj ostao je zarobljen u braniku skupog njemačkog vozila. Frajer je pizdio. Uskoro se skupilo 50% janjevaca iz dubrave oko mene. Nisu imali zube. Imali su volju da mi slome vrat. Rekao sam frajeru da ću mu dofurat soma maraka, da mi ne zove muriju jer nemam vozačku a bome ni prometnu. Jedva je pristao. Komentari okolnih kad utihnu tipa «Za to si ih mogao imat 10 u gajeva ulica» su me držali prisebnim. Humor sam tada smatrao dobrim, iako nije bio namjeran. Imam jednog jako dragog prijatelja koji mu uvijek uleti s onim kaj mi treba. Uletio je s lovom. Kasnije sam teško stečeni komp prodao najboljem frendu kojem sam se hvalio sa sportskom pilom ne bi li vratio pare, no dobro.
Auto sam otpeljao limaru i otišao vlasniku koji to nije bio reć kaj se dogodilo. Ni on nije bio sretan. Nitko nije bio sretan. Ali ono kaj se dogodilo potom uzrokovalo je opće nezadovoljstvo te nesreću diljem kvarta a posebno u mojoj ulici...
(to be continued)
Post je objavljen 06.10.2004. u 01:38 sati.