Kako mi novinari ne možemo biti ograničeni samo na lokalne događaje i novosti, svakoga tjedna dobijem iz redakcijskog budžeta par kuna, sjedam na vlak i odlazim van granica republike nam naše Hrvatske u potragu za neobičnom pričom. Jučer sam posjetio Budimpeštu. Ovaj velegrad i baskijska metropola ogromno je stanište lemura i kraljevskih stabala mangrova između kojih možete ponekad zapaziti i čovjekolike kajmane s velikim repom nalik kitovom. Položaj Budimpešte od kraja 17. stoljeća mijenjao se samo jednom. S boka. Grad je razdijeljen na dva dijela Buku i Rešt, koji su nekoć bili zasebne državice unutar velikog imperija Pomeranije. Nakon Krebskih ratova ova su dva područja opustošena i spaljena do temelja. Dekretom dvorskog meštra Rešt je pripojen Buku i nastala je Budimpešta. Arhitekturu obilježavaju ogromne nastambe na vodi, kod nas znane kao sojenice, a izgrađene su u prvoj polovici 19. stoljeća. Nakon potresa 1864. godine stanari ovih građevina izbjegli su u Moldaviju gdje i dan-danas čine biračku većinu populacije ove države. Potreseni narod koji je ostao u Budimpešti označio je sojenice kukastim križevima i ogradio ih trnovitim ružinim šibljem te područje proglasio zaštićenim spomenikom nacional-socijalističke tekovine. Dugi niz godina budimpeštanski arheolozi bezuspješno pokušavaju pronaći područje sojenica. Za sada se žitelji Budimpešte ponašaju kao da ih nikad nije ni bilo.
Stanovnici Budimpešte nalik su davnim precima Inuita – niskog su rasta, jedu sirovu ribu i bave se lovom na tuljane. Poznat je naziv za strance, koji potječe od umirovljenih budimpeštanskih pčelara, ljantu, što bi prema Ladanu značilo glupan. Budimpešta ima visoko razvijenu industriju mizantropskih i ksenofobnih sirovina i jedno je od vodećih proizvođača niskotlačnih preša za ubrizgavanje silikonske mase. Poznata je i po bogatoj gastronomskoj ponudi jednonogih gusjenica, a narodni specijalitet je Kraknja, juha slična Šči-u, varivu od kupusa, a sastoji se od destilirane vode i dijelova hrpta malamutskog jazavčara.
U slobodno vrijeme Budimpeštanci vole vilama kopati gliste, a malim prstom lijeve ruke, nos.
Post je objavljen 06.10.2004. u 01:19 sati.