Nedavno me susjeda pitala da joj posudim lektire iz srednje-da može prepisati one gluposti o karakterizaciji likova.
Moram priznat da su me uvijek živcirali ti šablonski zadaci. Ne zato što je jednostavnije samo pročitat knjigu i ne gnjavit se nekim zabilješkama o likovima, i citatima kojima treba argumentirati njihove osobine, nego jednostavno zato što bi mi sve to objektivno promatranje i analiziranje likova na fizičkoj, psihičkoj, socijalnoj, govornoj i iinoj razini upropastilo cijeli doživljaj knjige. Živciralo me što se od mene zahtjevalo da nečem tako složenom i lijepom-individui u dotičnom djelu, ili djelu u cjelini- pristupam hladno, distancirano i strogo logički. Nekako sam bila sklonija djelo doživjeti umjetničkim dijelom svoje duše, nego razumom. I imala sam osjećaj da lik nakon takve bespoštedne analize više nije onaj čaroban spoj različitih osobina, nekih čak i proturječnih, sklopljenih u savršeno skladnu cjelinu, koja, promatrana na više razina, daje čvrstu i potpunu sliku lika. Isto kao što cvijet više nije onaj isti cvijet, nakon što mu latice razdvojiš od lapova, prašnike od tučka i listove od stabljike.
Naravno, i nakon svih analiza, lik će i dalje biti taj lik, djelo će ostati isto to djelo, ali kao što latice više ne mogu stajati oko tučka nakon što su istrgnute, tako ni lik ne može više vratiti onu svoju pomalo tajanstvenu i mističnu crtu koja je prisutna samo ako djelić tog lika, neki na prvi pogled skriveni detalj, ostane i dalje skriven, zaštićen od razuma i krute analize.
Dani kada sam ja morala ispunjavati lektirne zadatke su prošli.
Čini mi se da smo mi samo nespretna djeca, koja, analizirajući, prekopavamo po prekrasno uređenim lijehama cvijeća, nesvjesno lomeći latice i stabljike, ostavljajući pustoš, misleći da ćemo tako bolje shvatiti vrt koji je umjetnik, pisac, uredio.
Post je objavljen 06.10.2004. u 00:51 sati.