Jesenski i Turk na police naših knjižrara upravo je izbacio novu knjigu Borisa Becka.
Radi se o knjizi Mrtvaci pod poplunom u kojoj je Beck sakupio velik broj svojih kolumni kojima se godinama, iz broja u broj obraćao čitateljima Zareza.
Boris Beck (1965) diplomirani je geodet i kroatist. Priče, eseje i kritike objavljivao je u brojnim časopisima i novinama, a najviše u Vijencu i Zarezu gdje je bio i urednik.
Za prozu je nagrađen na natječajima Arkzina i FAK-a. Autor je knjige priča Metak u srcu Svetog Augustina i mjuzikla za tinejdžere Grič Witch.
Trenutno piše o knjigama u Nacionalu
Izdavač o knjizi Mrtvaci pod poplunom zbori slijedeće :
"Drugovi! Pisci o seksu glupo raspravljaju koji je bolji: kratak debeli ili dugačak tanki."
Ovako počinje ova knjiga koja nije o seksu, ali jest o svojevrsnoj društvenoj pornografiji, a autor u njoj polemički žustro i književnički zaigrano izokreće hrvatsku stvarnost u kojoj su predsjednici, generali i estradne zvijezde važniji od ljudi koji živote provode u invalidskim kolicima, školskim zbornicama ili skladištima trgovačkih centara. "Naši su razgovori nalik kolodvorima preko kojih vlakovi stalno dolaze i odlaze, ali nitko nikada ne presjeda", kaže autor jer se brine da svoj glas bezuvjetno predajemo drugome, da se olako odričemo sumnje i da premalo vjerujemo onome što znamo. Dok giobalizirani svijet želi nametnuti ista mjerila za svakoga, autor želi vratiti dostojanstvo onima koji žive na periferiji grada, na margini kulture i na rubu života ili su čak, poput ljudi kojima se trguje, politički nevidljivi.
Ova je knjiga u osnovi topla i zabavna, ali i angažirana jer razobličava mnoge pojave kojima se divimo kao obične društvene i tržišne proteze koje nam mogu pomoći taman toliko koliko poplun može zagrijati mrtvaca.
A zanima li vas moje mišljenje o Beckovoj zbirki priča Metak u srcu Svetog Augustina, nema vam druge nego da čitate ovo što upravo slijedi :
KRITIKA : Boris Beck - Metak u srcu Svetog Augustina (izd. Faust Vrančić, 2003.)
Boris Beck je u slučaju svoje debitantske zbirke priča Metak u srcu Svetog Augustina očito sebi zadao “misiju” , koja se, na sreću, ne sastoji u ne-znam-kojem-već-po-redu ukazivanju na agresora i žrtvu već se on u pričama odlučio dotaknuti metafizičkih dimenzija rata i posljedica koje on ostavlja na pojedinca, kao i propitati neke teološke i moralne teme, ali izbjegavajući dociranje i moralizatorstvo.
Beckove su priče zasićene, a rečenica vrlo gusta i često enigmatična pa iziskuje veću koncentriranost pri “konzumaciji”. Očito je da se radi o ozbiljnom i discipliniranom autoru kojega limitirajući faktor žanra ne sprečava da u priči od 10-15 stranica uspije razviti više fabularnih linija (često se koristeći eliptičnim pripovijedanjem), pritom se unutar jedne priče nikada ne ograničavajući na samo jedan lik.
Unatoč čestim izljevima humora, priče odišu gorčinom, melankolijom i prevladavajućim pesimističnim ozračjem, a zbirka je ujednačene kvalitete i ostavlja dojam zaokružene cjeline, ali ovisno o prisutnosti određenih “viškova”, pojedine su priče ipak uspjelije od drugih. Tako je npr. u dirljivoj priči o ljubavi između socijalne radnice i ratnog invalida (A možda je pas sanjao nas), posve suvišan motiv psa koji govori, jer priču nepotrebno otklizuje u nadrealno, dok Beck u duhovitu parabolu o pripravnicima iz pakla i njihovim “poslovnim problemima” na Zemlji (Zlokoban R među nogama) bez potrebe i nemotivirano (pa možda čak i pomalo narcisoidno) ubacuje i sebe kao lika. Naslovnu, a ujedno i najkompleksniju priču kojom iz više kutova propitkuje smrt i moral, pomalo guše metafora ili dvije viška, koje rukopis dodatno zamagljuju i mistificiraju te mu se tako, bez veće potrebe, pridaje naglašena enigmatična aura.
Među zanimljivije priče svakako spada ponovo vrlo metaforična i onirizmom garnirana Žena koja je voljela brojeve, koju nažalost također pomalo kvari pretjerana zagonetnost, dok svoju zaigranu i maštovitu prirodu Beck otkriva u duhovitim pričama Bili jednom Englez... i Kako je moja knjiga pokušala samoubojstvo (iako potonja odiše pretencioznošću). Ti “viškovi” dovode do paradoksalne situacije da jedna vrlo dobra ali u odnosu na druge krajnje jednostavna pričica (Mađioničarski trik) djeluje poput poluproizvoda i ostavlja dojam epizodice koja svoje mjesto nije našla u nekoj drugoj široj proznoj cjelini, pa je ovdje uvrštena “da se ne baci” (mada se svojim fantastičarskim elementima ipak dobro uklapa u zbirku). Međutim, vrlo je indikativno da je kod priča bez elemenata fantastike i bez izraženije metaforičnosti da ga guši, emocionalni naboj najizraženiji (Doručak kod Tiffanija, Jedan mali pogranični incident), i upravo se one, po mom skromnom sudu, na koncu ispostavljaju i najboljima u cijeloj zbirci.
Becku se mora priznati vrlo uspješan odabir zanimljivih naslova i dojmljivih uvodnih rečenica (npr. "Vesna i ja smo sponzorirane" ili "Mnogi koji su preživjeli rat ne vjeruju da postoji Bog – ali svi vjeruju da postojim ja!") koje svoju svrhu, osim u efektnosti pronalaze u širenju obzora očekivanja.
Debitantska zbirka priča Borisa Becka Metak u srcu svetog Augustina u svakom slučaju obogaćuje godinu izrazito deficitarnu kratkometražom prozom, a svakako i raduje pojava autora koji se ne zadovoljava kratkopričalačkom anegdotalnošću niti površnošću, već teži sadržajno i kompozicijski kompleksnijem, ozbiljnijem proznom izrazu.
(napisao Božidar Alajbegović, veljače 2004.)