NEKA VIDE DA NAS IMA!
Tuđina… daleko od doma svoga, od svoje rodne grude, od svojih najmilijih… Prošla je još jedna zima, duga i neizvjesna kao i prethodne. Ali se srce nije mirilo. Strpljivo je čekalo, ispunjeno tugom zbog okrutne sudbine, samoćom prisilnog života u tuđem hladnom svijetu, ali i ljubavlju i čežnjom za Domovinom, nepresušivom nadom i žarkom željom za povratkom… I nikada nismo odustajali niti dopuštali da se svijetlo nade ugasi… Ostali smo vjerni svojoj jedinoj ljubavi i molili se Bogu da se naš san ostvari.
Konačno je osvanuo i taj dan! Pobjedom na prvim demokratskim izborima u Hrvatskoj, odškrinuta vrata širom su se otvorila. Zablistalo je sunce slobode i Domovina se nasmiješila svojoj djeci razasutoj diljem svijeta pozivajući ih na povratak. Nada, koju smo toliko dugo gajili, konačno se ostvarila. Prvo stupanje na hrvatsko tlo za mnoge je bilo ispunjeno neopisivom srećom ali i tugom zbog svih onih godina prisilnog izbivanja, zbog svih onih kojih više nema da se raduju zajedno s nama…
Raskidanjem lanaca ropstva i raspadom silom održavane umjetne tvorevine nisu nestali i duboki ožiljci na srcima. Ostali su skriveni u nama, ublaženi milošću ostvarenog tisućljetnog sna hrvatskog naroda, spremnog na pomirenje svih Hrvata s vjerom u konačni sud pravde. Život se polako vraćao u svoju kolotečinu i tek što smo se prepustili slastima života u zemlji naših predaka, buknuo je silom nametnuti rat - okrutan, nemilosrdan, razoran. Ali je duh ostao snažan i bili smo spremni očuvati mukom stečenu slobodu po cijeni vlastitog života. Bili smo jedno, bili smo ponosni, bili smo nepokolebljivi na braniku Lijepe Naše! I unatoč novim patnjama, razaranjima, stradanjima i nemalim žrtvama, duh zajedništva nije pokleknuo. Jer nas je pokretala iskrena ljubav prema našoj Domovini i prema hrvatskom narodu.
Kako je ratni vihor jenjavao, tako se Hrvatska izdizala iz pepela i ruševina. Život se ponovno rađao … protjerani Hrvati počeli su se vraćati na svoja ognjišta, krenula je obnova svega ratom razrušenog, oživljavalo se gospodarstvo. Nakon tolikih godina patnje i suza, očekivalo se konačno olakšanje, razumijevanje i nadasve nastavak zajedništva u dobru nakon proživljenog zla. No, neka vješta ruka zasijala je sjeme razdora, koje je bacilo sjenu na do tada čvrsto zajedništvo. Kao da smo se umorili i izgubili inače istančani sluh za naše temeljne vrijednosti… neki su preko noći stjecali bogatstva i moć, dok su drugi očajavali pred zidom birokracije koji ih je dijelio od ostvarivanja svojih osnovnih prava.
Klijalo je sjeme razdora, to sjeme zla iz kojeg se izrodila netrpeljivost i mržnja prema Hrvatima iz drugih krajeva, koji su nesebično sudjelovali u obrani naše Domovine. Prve žrtve bili su Hrvati iz Hercegovine, koje se gledalo s prezirom i predstavljalo kao dežurne krivce za sve nedaće na ovim prostorima. A zapravo nije niti bila riječ o njima. Jer se na njih nije niti obraćala pozornost sve dok netko nije upro prstom u njih i kriknuo: raspni! Tražilo se žrtveno janje, a nekome se tada učinilo pogodnijim udariti na one, koji su nakon drugog svjetskog rata sustavno iseljavani i protjeravani i tako se nastanili diljem Hrvatske i diljem svijeta u potrazi za kruhom ili jednostavno mirnijim životom. Istu sudbinu dijelili su i Hrvati iz drugih krajeva, poglavito iz krševitih krajeva u kojima se teško živjelo, a još i teže u nedostatku mogućnosti zaposlenja. Tako je opustošena i moja Lika, ali i drugi krajevi Lijepe Naše.
Cilj te hajke zapravo nije bio uperen protiv Hercegovaca, već protiv hrvatskih rodoljuba općenito. A pokrenuli su je upravo oni, kojima slobodna i samostalna Hrvatska nikada nije bila san, već upravo suprotno. Trebalo je dosta vremena da istina izađe na vidjelo i da ta hajka malo popusti, nakon brojnih uspona i padova. U vrijeme padova, hajka je preusmjerena na Hrvate iz drugih hrvatskih krajeva: na Hrvate iz Bosne, Hrvate iz Like, Hrvate iz Dalmacije, Hrvate iz iseljeništva i druge. Uvijek je bila jednake žestine, premda je urodila manjim ili većim plodom. Ostaje ključno pitanje: Tko sije razdor među Hrvatima? I zašto? Gdje je nestalo zajedništvo kojemu smo tako silno težili, koje nam je ulijevalo snagu za izgradnju sretnije budućnosti za sve nas?
U doba jedne od takvih žestokih hajki, 1998. godine, kada se već činilo da je zadnja nada utihnula, da smo zaboravljeni, prepušteni sami sebi, na milost i nemilost, nemoćni, jedan se glas uzdignuo i pronio Lijepom Našom nošen vjetrom s Dinare. Glas Marka Perkovića Thompsona bio je naš vapaj iz dubine duše:
«Prijatelji, često mislim na vas …
Sjetite se na ponosne dane
Kada jedan uz drugoga stane …
Kažite mi,
Jeste li se umorili
Jesu li vas prevarili
Je'l nas vrijeme pregazilo»
Zajedništvo… ponos… nekad tako snažni, tada su se već činili nestvarnim. Ali dovoljna je bila i pjesma da nas podsjeti kako možemo biti što hoćemo… kako nada umire tek kada posljednji od nas nestane… A ljubav, ona je vječna. Ponekad nepokolebljiva i snažna, a ponekad pritajena samo tinja, ali uvijek postoji i ulijeva nadu u bolje sutra, pokreće dobro u ljudima, osvježava umorni duh. Čeka samo iskru, koja će je oživjeti i obnoviti njezin sjaj. Dovoljan je samo mali poticaj ohrabrenja. Prisjetiti se na trenutak svega što nam je vrijedno i tako zazvati ponovno duh zajedništva, ponosa i dostojanstva bez kojega smo siromašni i nemoćni, bez kojega nema ni nade ni napretka. Najsnažniju poruku ohrabrenja u to doba osjetila sam upravo kada sam prvi puta začula Markovu pjesmu Lijepa li si:
Kad se sjetim suza krene
zamirišu uspomene
svake stope rodnog kraja
i narodnih običaja
Prepoznah ljepotu tvoju
Što probudi ljubav moju
Kad sam s tobom srce moje
Kuca jače, veliko je
O ZAGORO, LIJEPA LI SI
SLAVONIJO, ZLATNA TI SI
HERCEG-BOSNO, SRCE PONOSNO
DALMACIJO, MORE MOJE
JEDNA DUŠA, A NAS DVOJE
POZDRAV LIKO, VELEBITA DIKO
Kad Neretva moru krene
Ti se tada sjeti mene
Mojoj pjesmi budi tema
Za sve one kojih nema
Ajde Istro i Zagorje
Podignimo sve tri boje
Zagrlimo se pred svima
NEKA VIDE DA NAS IMA!!
Jedna od najljepših oda našoj Domovini! Kada se pojavila, osjetila sam žarku želju da zahvalim Marku na ovoj ali i na svim njegovim dotadašnjim pjesmama u kojima sam prepoznala sebe, svoje vlastite osjećaje i svoje najmilije. Toliko sam mu željela reći koliko su mi značile kada su nastale… ali je stidljivost ili pomanjkanje hrabrosti ipak prevladalo, premda me želja nikada nije napustila. Kako su Markove pjesme, unatoč proteklom vremenu, još uvijek aktualne, odlučila sam se javno zahvaliti Marku na ovim nadahnutim pjesmama, te svim ljudima dobre volje koji još uvijek imaju srca i dušu i koji ne mogu i ne žele ostati ravnodušni pred nepravdom s kojom se hrvatski narod suočavao, s kojom se suočava ili s kojom će se tek suočavati. Ne nasjedajmo više na razne podvale kojima je jedini cilj podijeliti Hrvate na razne načine. Budimo zajedno, budimo jedno! Za dobro naše i Lijepe Naše! Neka vide da nas ima!!!
Bog i Hrvati!
Ličanka
PREUZETO SA STRANICE:
LINK
Post je objavljen 03.10.2004. u 21:15 sati.