Kao što već iz izvješćivanja nekoliko medija znate, uprava zagrebačkog Studentskog centra odlučila je upokojiti svoju izdavačku djelatnost, koja je u zadnjih nekoliko godina dok su je vodile Katarina Vuković Peović i Dea Vidović najpoznatija bila po ediciji Naklada 1000 komada. Da vas podsjetim, radilo se o natječaju za najbolji debitantski roman i zbirku pjesama, koji je na književnu scenu lansirao imena Jelene Čarije (roman Klonirana), Ivane Josić (roman Dnevnik Mile Horvat), Vlade Bulića (pjesnička zbirka 100 komada) i Maria Brkljačića (zbirka pjesama Gledaj me u oči).
Kao svojevrsni In memoriam upokojenoj izdavačkoj djelatnosti SC-a u nastavku vam donosim nekoliko pjesama prijespomenutog mladog pjesničkog dvojca
Mario Brkljačić
* * * * * * *
sjeti se barbara
kako je smrdjelo
iz onog kontejnera
dok smo gađali venu.
unutra se raspadao, barbara
leš džankija
kojeg su dileri izbušili škorpionom.
a mi smo pokušavali dokučiti
sreću ljubav boga ili nešto tome slično.
jebiga, barbara
nismo u tome uspjeli.
i ti si se pametno udala za novac.
a ja sam budala igrao do kraja.
iako već umoran od svega
još imam snage reći
jednostavno, jebem ti mater, barbara.
i još: od početka si mi bila sumnjiva.
* * * * * * *
napokon možeš odahnuti :
ona je otišla
i, hvala bogu, ni te jebene mačke nema više.
ne znaš koga si više mrzio:
nju ili tu okatu tupu perzijanku
koja te podsjećala na domaće estradne zvjezdice
političarke u saboru
punicu itsl.
dobro
i ona sad
sigurno govori svojoj mami
da si ti teško đubre
da si lijen
da ne želiš dijete
i da te, na koncu, boli kurac za običan život.
ona sad plače dok ruča sa svojim starcima
i njen otac je odahnuo jer te mrzio
i njena je majka sretna.
(da, ići će zapaliti svijeću na kamenita vrata)
sad sjediš u svom naslonjaču
pušiš jonit
slušaš ramonese.
pomišljaš kako naše veze nisu ljubavne.
samo su udvojen strah od poraza.
* * * * * * * * * * *
Vlado Bulić
haiku s ovih prostora
trebao bi sadržavati
starca s partizanskim crtama lica
koji kupuje Happy meal u McDonaldsu,
njegovu unuku s Barbikom u ruci,
par zastava jer je Dan državnosti
i crnu skotnu kučku lutalicu
na stanici za Veliku Goricu.
ali, ne da mi se zajebavati s formom.
haiku iz mog djetinjstva sadržavao bi
dućan,
bocu Ožujskog u djedovoj ruci,
bocu Ožujskog u ruci Mate Zagreba,
i popa koji je tu sasvim slučajno.
u momentu još sudjeluje i trogodišnje ja
kako sjedi na gajbi pive, a ova dvojica ga uče psovati:
Jeben ti čavle Isukrstove/kravu Gospu/druga Boga!!
i zastave, naravno, jer je Dan Borca.
Jebote, nigdje toliko zastava kao
u mjestima mog djetinjstva
* * * * * * * * * * * * *
kad sam bio jako mali,
djed bi me
sjeo pred sebe na konja
i odveo u vinograd.
dao bi mi mali mašklin
i radni zadatak.
ja bi uvijek nešto zajeba.
nikad nisam bio talent za poljoprivredu.
(crna ovca u obitelji, jebiga.)
on bi nakon pola sata
skinuo majicu.
bez obzira na godišnje doba
i nastavio kopati do mraka.
(nije ga puno tangirao Tom&Jerry u sedam i kvarat
ni Dnevnik nakon toga.)
ne znam ima li to kakve veze
s ovim gore, ali svaki put
kad sjednem pred monitor,
skinem majicu.