Zanima me kad bu Hrvatska postala istinski demokratska zemlja. I sad razmišljam kojoj bi zemlji trebali težit. Recimo da nam krene u turizmu (nove i dobre ideje), poljoprivredi i industriji; da postanemo ekološki osviještena zemlja bez divljih deponija i da šljakeri budu plačeni i... To je naravno nemoguće uz naše političare i trenutno ponašanje svijeta preme nama, al zamišljam. Od bližih zemalja mi se sviđa Austrija, eventualno Švica, a od daljih Skandinavci. Trenutno slušam reklamu za Gorenje (imam frižider i vešmašinu i napu). I razmišljam o tome kak su pizde a ne kak su im proizvodi dobri. Ma bljak. Nema šanse da se mi tu svi pomirimo ko Skandinavci. Ziher su i oni to mislili prije 200 godina. Sad sam se sjetil jedne dječije serije kad sam bil mali, ne znam točno kolko. Nemam pojma kak se zvala, mislim da nekaj plavo – Španjolska serija za klince i teenagere. Početak il sredina 80ih, brijem da je bila dobra.
A vijesti loše. Otac ranjenog dječačića koji nije bil protiv amera očito mijenja mišljenje. Ameri su si sami krivi, od početka akcije su sve radili krivo. Svako ima predsjednika kakvog zaslužuje (za nas vrijedi i političare). A mi vidim, imamo i doktore kakve zaslužujemo (pa da, većinom odlaze u politiku): propala je donacija Šibenskoj bolnici. Zagrebački dogradonačelnik obečava svjetsko skijanje a o problemima ne zna niš, on je vizionar i ne bavi se problemima. Niš novo, ionak se naši političari problemima bave samo ak su nijhovi ili ak su izbori. Bljak.