Pregled posta

Ilja Stogoff, Trinaest mjeseci.
Hrvatsko filološko društvo i Disput, Zagreb 2004.
Biblioteka Na tragu klasika. S ruskoga prevela Irena Lukšić.

Ilja Stogoff svakako je jedna od najintrigantnijih pojava aktualnog ruskog književnog života: pisac je to kojega akademski obrazovani čitatelji drže predstavnikom „reality-postmodernizma“, novinar za kojim trče ustreptale petnaestogodišnjakinje učenice, roker koji uživa ugled profinjenog esteta među umjetničkim polusvijetom, ali i autor za kojega razne priglupe starlete u svojim internetskim kolumnama tvrde da je staromodan i dosadan, a uporni surferi po seksi-chatovima da je degutantan i nezajažljiv playboy. I zagovarači i protivnici ga, međutim, halapljivo čitaju, a knjige mu brzo nestaju s knjižarskih polica.

Ilja Jurjevič Stogov rodio se 1970. godine u Lenjingradu. Prije nego što je počeo živjeti od novinarstva i pisanja, radio je kao prodavač sportskih bicikla, televizijski voditelj, ulični mjenjač valuta, školski učitelj, čistač u berlinskom kinu, glavni urednik erotskog časopisa, zaštitar, prevoditelj, glazbeni kritičar, barmen i glasnogovornik u kasinu. Neko vrijeme živio je i na otoku Sahalinu. U medijima je proveo petnaestak godina, a 1999. proglašen je novinarom godine u Sant Peterburgu. Magistrirao je teologiju i laički je pripadnik dominikanskog reda.

Stogoff je u književnost ušao Imperatorovom lubanjom (Čerep imperatora, 1997), koju je objavio pod pseudonimom Viktor Banev. Sljedeće je godine, pod svojim pravim imenom, Ilja Stogov objavio knjigu znakovita naslova Kamikaze (Kamikadze, 1998) i imala je, zahvaljujući atraktivnoj tematici terorizma, zamjetan uspjeh kod čitatelja. Kritika je, međutim, djelo ambicioznoga novinara previdjela, a jedan od ukupno dvojice kritičara koji su se osvrnuli na ovu knjigu koja se dobro prodavala, napisao je danas legendarnu rečenicu da " Ilja Jurjevič Stogov nije stvarna osoba nego brand iza kojega se krije tajanstvena spisateljska ekipa" (valjda po uzoru na onoga Argentinca koji je prije dvadesetak godina tvrdio da čovjek s imenom Jorge Luis Borges ne postoji, nego da se radi o kolektivnom pseudonimu trojice pisaca koje u realnom životu zastupa unajmljeni provincijski glumac). Roman Kamikaze ponovno je objavljen 2002. godine i bio iznimno popraćen u medijima.
Kao prvo, Stogov je u međuvremenu postao „kultni pisac“ Stogoff, a drugo – dogodio se 11. rujna 2001. godine, koji je promijenio mnogo toga na svijetu. U predgovoru drugog izdanja autor priznaje da su Kamikaze „mladenački roman“, koji je, k tome, napisan za samo tri tjedna, ali tekst drži značajnim stoga što se pokazao proročanskim u odnosu na znameniti rujan koji je potresao svijet. Štoviše, hvali se u predgovoru, na nekim se mjestima Kamikaze i teroristički događaji doslovce poklapaju."Ali, nemojte me optužiti za plagijat. Radije optužite one koji su realizirali sadržaj Kamikaza 11. rujna 2001. u New Yorku i Washingtonu."

Preokret u Stogovljevoj spisateljskoj karijeri je roman Mačo ne plaču (Mačo ne plačut, 2001). Autor je pomak najavio na koricama knjige: sufiks svog ruskog prezimena vesternizirao je u zvučno off i postao je Stogoff. Tim približavanjem poznatim robnim markama poput Smirnoff i Davidoff ponajprije je signalizirao veće spisateljske ambicije i žarku želju za osvajanjem globalnog, ponajprije zapadnjačkog kulturnog prostora. Zanimljivo, drugi znak osvajačkog pohoda na svjetsko tržište bila je valuta: sve cijene koje se spominju u tekstu autor je izrazio u dolarima. U Mačo ne plaču sažeo je sve snove i težnje dezorijentirane postsovjetske mladeži, mladića i djevojaka čija se energija mahnito rasipa po kafićima, klubovima i diskotekama. Snimljen je i istoimeni film u kojem je sam glumio, a neke ulomke iz romana i filma ukomponirala je popularna ruska rock-grupa Scary B.O.O.M. u svoj CD Kuala Lumpur. Časopis OM proglasio ga je 2001. piscem godine, a roman Mačo ne plaču romanom godine.

Godine 2002. Stogoff je objavio sljedeću uspješnicu, roman mASIAfucker. Riječ je o putovanju lirskoga junaka Stogova na Istok, u Uzbekistan. Po mnogim svojim obilježjima mASIAfucker je "poema" u stilu kratkog romana Moskva-Petuški Venedikta Jerofejeva.
A zašto put ima smisla reći će već u prvoj rečenici mASIAfuckera: "Put ima smisla ako je to put kući." Put kući za autora je put kroz vlastitu prošlost, rekapitulacija svega što mu se dogodilo i što je vidio od vremena Brežnjevljeva zastoja do simboličkog prodora na Istok. Stogoff je na Istok išao po formu, po materijal koji mu je potreban za stvaranje mita o Ilji Stogoffu, čovjeku koji je prvih postsovjetskih ljeta žario i palio peterburškim klubovima, diskotekama i kafićima. Mit o lirskom junaku "poeme", da se razumijemo, junaku koji je ostao u literaturi. Kao Venja Jerofejev. Dok je u Mačo ne plaču bio „too young to rock'n' roll, too young to die“, u svijetu mASIAfuckera očito je osvijestio da je „došao do kraja“ i da eventualno kretanje može nastaviti jedino u dubinu, tj. vratiti se „kući“. Procijenio je da je to prava prilika za odbacivanje starog i započinjanje novog, jer idealno odgovara kriterijima za promaknuće u nacionalni mit. Naime, kako kaže ugledni teoretičar Mihail Epštejn, da bi se pretvorio u mit, umjetnik treba otići, kao što su otišli svi pretendenti od Puškina do Venje Jerofejeva: "svi su otišli a da nisu do kraja ispili piće ili popušili cigaretu, odnosno izrekli sve što su planirali". Drugim riječima, misli li čovjek ozbiljno – ne smije završiti započeto

No i to razdoblje demonstrativnog "ne triježnjenja" (poput Venje) na stranicama, a tko zna da li u životu, on je pretvorio u prozu. Tako je Ilja sve one brojne peterburške klubove, kafiće, restorane, hotelske sobe, barove i diskoteke maknuo s tekuće vrpce i pohranio ih u knjigu 1999, objavljenu početkom 2004. godine, koja predstavlja enciklopediju peterburške estradne elite i kulturnog ruba, popis osoba, klubova, pop-grupa, časopisa i drugih veziva iz prethodnih knjiga, a koji su obrađeni leksikografski uzorno, s minimalnim udjelom mašte. Roman-enciklopedija 1999. u Stogoffljevoj tekstobiografiji predstavlja ono što je sovjetskom čovjeku predstavljao Mauzolej s moćima vođe proleterske revolucije. Simbol i pretjerivanje.

I onda ponovno prevratnički i uspješan roman: Trinaest mjeseci (Trinadcat' mesjacev, 2003). Riječ je o romanu-putopisu, o knjizi putnih bilježaka lirskoga junaka Ilje koji putuje u Sibir, na Sjeverni pol, na Kamčatku, Burjatiju te u Uzbekistan, na Istok. Ali uvijek s osjećajem da mu je cilj osvajanje ponajprije duhovnog prostora. Stoga se prije konkretnog premještanja po prostoru bivšega sovjetskoga imperija temeljito pročistio, našavši u katoličkoj crkvi sigurnost i odgovore na pitanja koja su ga mučila, a u dominikanskom samostanu, koji posjećuje kao laik, "dom" i "obitelj", odnosno nešto što mu postaje znatno "dragocjenije od obitelji".
Trinaest mjeseci, međutim, nije pomodni new age uradak, nego iskrena ispovijest čovjeka koji je našao pravi smisao života. Kao na početku, tako i na kraju, misao vodilja je: "Kršćanstvo je put koji svatko od nas mora prijeći, svatko s različite udaljenosti." I stoga u svakoj priči, svakom putovanju koje poduzima kao novinar, odsad nalazi smisao i viši cilj, jer i svaka točka na kugli Zemaljskoj ima nekoga tko je prije toga krenuo na isto putovanje i s istim poslanstvom – da širi dobrotu, znanje, svjetlo. Svugdje je kod kuće.
Krajevi koje opisuje putnik Ilja egzotični su, daleko od civilizacije i slabo napučeni, no "globalizirani" u duhovnom smislu. Obilazeći udaljena mjesta autobusom, vlakom, autom i saonicama, Ilja je u prvome redu odradio "put na Istok" u tradiciji ruskih romantičara XVIII. I XIX. stoljeća, koji su, kao i zapadnoeuropski im kolege hrlili u egzotične krajeve da bi obnovili umjetničku formu, prisjetili se nekada davno štovane "laconice brevitas". Perzijski Bliski istok i biblijska područja današnjeg Izraela neiscrpivi su izvor nadahnuća za marljive putnike. "Moj brevijar izgledao je kao stari borbeni pas", veli tako Ilja kratko i jasno, pošteđujući nas mogućih razvučenih opisa otrcanih korica knjige. Ili pak nešto u duhu "reality-postmodernizma": "Sjedio sam i jednostavno gledao kroz prozor Europu" (asocijacija je, dakako, Peterburg, remek-djelo prvog prosvijećenog ruskog vladara, kao "prozor u Europu").
A bivšeg "života u alkoholu" prisjeća se s humorom: "Na kolodvor u Peterburgu došao sam tako pijan da sam, sjećam se, glasno pričao s brončanim Petrom Prvim, postavljenim u čekaonici. Petar je sumnjičavo gledao i kukavički šutio."
U dobro odmjerenoj formi lako su se i nekako veselo smjestili atraktivni protagonisti Iljina "nova života" – striptizete i njihov gazda, pohotljivi Roman Trahtenberg, koji je "u potrazi za autorom" (tj. traži od Ilje da ga za dobar honorar opiše u svom sljedećem romanu), redovnice petrogradskog dominikanskog samostana, inače rodom iz Gvatemale, kontroverzni književnik Eduard Limonov, tip, kao što znamo, koji se na Zapadu proslavio autobiografskim knjigama To sam ja, Edička (Eto ja, Edička) i Dnevnik gubitnika (Dnevnik neudačnika), a u domovini kao šef opskurne Nacional-boljševičke partije, ljubazne recepcionarke, nemilosrdni lovci, brižni kondukteri Transsibirske željeznice, umišljene televizijske zvijezde i mnogi drugi.

Trinaest mjeseci je smirena i lijepo sročena knjiga o postsovjetskoj renesansi, od sudaru dviju kultura, narodne i anglofone, knjiga u kojoj je svaka riječ na svome mjestu, svaka misao "niža od trave, tiša od vode", knjiga koju ćemo kad-tad zatrebati u svojoj kućnoj biblioteci kao priručnik za novo doba. Jer, kako je u Ljudima i situacijama (Ljudi i položenija) rekao Boris Pasternak: "Svi koji idu ili putuju cestom vide se iz kuće dvaput: prvi put dok se približavaju, a drugi put dok se udaljavaju."

Jadranka Pintarić, urednica biblioteke Na tragu klasika