Bila je jesen, ratna, partizanska, ustaška, švapska, kakva god. Bio je rat, drugi po redu, svjetski, po cijelome svijetu, osim u Švici – zelenaškoj domovini. Živjelo se svakojako, nikako dobro, čak vrlo loše, u stvari više se umiralo. U to vrijeme moj je djed imao 32. godine, baš kao ja skoro. I bio je zajebant, baš kao ja skoro. I bio je vrlo prepreden, baš kao ja potpuno. U našoj su staroj kući noćili razni okupatori i domoljubi, ovisno da li gledate s desne ili s lijeve strane medalje. Jedan tjedan su u selo upali partizani i smjestili se u naš dom, drugi tjedan istjerali ih belogardejci, pa se najebali u našu kuću. Pa su opet njih istjerali partizani i opet u našu kuću. Partizane istjerali švabe, švabe istjerali partizani, partizane opet kozaci i tako u nedogled. A svo to vrijeme moj se djed skrivao u štaglju, ispod sijena, u mračnoj rupi sa stolićem i krevetom, prekrivenoj starim daskama.
Jednog se dana, za vrijeme ustaša, djedu užasno prisralo. Tišten užasnim pritiskom djed je izašao iz rupe, čučnuo pokraj štaglja, sakriven hvatom drva i stao srati poput krave kad se najede friške silaže. Tih su dana ustaše vrbovali «dobrovoljce» i obilazili kuće u selu. Upravo kad je djed obavljao gnojenje zemljice, ratom opustošene, na vrata naše kuće pokucali su crnokošuljasti momci. Po dogovorenom planu, baka ih je dočekala žalobnicama o tome kako je đubre od njenog muža odavno nestalo i ne javlja se godinama. Ustaše su, navikli na ovakve podle laži i unatoč uvjeravanju moje bake, stali pretraživati kuću i dvorište. Pretresali su imanje pola dana, ali djeda nisu našli. No upravo u to vrijeme kad se djed istovarao jednom se ustaši prisralo kao i djedu mome. Kad je ustaša krenuo prema štaglju, djed ga spazi i onako spuštenih gaća, s komadom dopola neprimjetno pobježe u štagalj i sakrije se u sklonište. Omakne ustaša hlače i gače i čučne da će srati, kadli ugleda hrpu govana iz kojeg se prema nebu uzdizala para. Shvati da je ovdje netko nedavno pravio sranje i uzbuni ostale. Dotrčaše ustaše i stanu još jednom pretraživati dvorište i štagalj. Opet su gubili vrijeme, jer djeda nisu našli i sve bi se dobro svršilo, da djed nije u onoj strci i žurbi ispustio nedaleko skrovišta ostatak debeljka koji mu je visio iz prestrašenog dupeta. Nakon što se ugazio jedan od ustaša, nije im bilo teško pretresti sijeno i pronaći djeda u rupi. I tako su ustaše vrbovali djeda unatoč njegovom pacifističkom uvjerenju. Odveli su ga u žandarmeriju i postavili tamo kao stražara u podrumskom zatvoru. Nakon mjesec dana djed je dao otkaz i napustio službu bez radne knjižice. Opet se sakrio kod kuće, ali ovaj put u šupu iza staje, u improviziranom skloništu u hrpi drva. Iako su ustaški tragači ponovno došli, ovaj put ga nisu pronašli.
Ratna previranja nastavila su se u istom tonu. Partizani su istjerali ustaše, kozaci partizane, partizani kozake.
Jednog su dana, kad su švabe bili na redu da smijene partizane, Titovi puleni upali u dvorište vrbovati djeda za njihovu stranku. Iako je djed bio dobro sakriven, pronašli su ga iza štaglja kako opet naveliko i naširoko filja smeđeg tvrtka. Poveli su ga sa sobom prema Dravi. Pošto su partizani imali iskustava s «dobrovoljcima» držali su na oku djeda kako ovaj ne bi dao otkaz i zalutao negdje u bespućima Podravine. Djed je vidio da vrag bere šalu i da je ovaj put najebo ko tifusari na Neretvi. Kad su se približili Dravi, djedu se opet prisralo, ali ovaj put najžešće i najnemilosrdnije do sad. Zamoli zapovjednika da ga pusti da se isprazni. Ovaj ga je sumnjičavo promatrao, ali su grčevi na djedovom licu bili jači od sumnje. Dodijelio mu je naoružanog komunističkog bodyguarda. Djed je zašao u polje trske i čučnuo. Nije skidao hlače, već je samo glasno stenjao kao da sere klip kukuruza 488. Kad se pratitelj, zaokupljen strahom i neizvjesnošću, zagledao negdje u daljinu, djed je potiho i neprimjetno ustao i nevjerojatnom brzinom stao trčati. Za njim se čula dernjava i pucnjava, ali on je bio nedostižan i nezaustavljiv. Hrabro je trčao cik-cak, ne obazirući se na one što se neki kurac ljute. Zaustavio se kilometar dalje, i zadihan i izbezumljen skljokao na tlo. Nakon što se jako, jako israo odmah je zaspao. Nekoliko sati kasnije otišao je kući, kradomice, hodajući poljskim putovima i šumskim puteljcima.
Kad je stigao kući, opet se sakrio, ali ovaj put na tavan u spremište pšenice. Baba mu je za svaki slučaj donijela veliku kantu i više nije morao srati po dvorištu.
Partizane su onog dana kada je djed pobjegao, pri prelasku Drave, sve od reda pobili kozaci.
Tako je sranje mome dičnom djedu spasilo život.
Post je objavljen 30.09.2004. u 12:10 sati.