Na ovo pitanje odgovor nije lak. Iako se isprva čini da bi svatko mogao živjeti u zemlji zdravim ekonomskih uvjeta, život u Japanu nije nimalo lako prihvatiti.
Za početak tu je jezična barijera jer veliki dio Japanaca engleski jezik slabo govori, tako da bi se možda lakše sporazumjeli na engleskom u Timbuktuu nego u Japanu. Ukoliko namjeravate duže boraviti u Japanu nužno je naučiti jezik. Japanski jezik čak i nije toliko težak za učenje, no mukotrpno je razumjevanje brojnih sinonima koji se koriste ovisno o kontekstu i situaciji. Međutim, kada ste kao gaijin (stranac) bačeni u sredinu u kojoj se 0-24 govori japanski, onda vam puno brže japanski ulazi u uho.
Potencijalni problem je i kanji, japansko pismo koje broji više od 2000 znakova, tako da su potrebne godine da bi se naučilo u potpunosti. Štoviše, čak sam čuo da i veći broj Japanaca ne poznaje cijeli kanji?!
U prilagodbi na japanske uvjete života vjerojatno bi prosječnom Hrvatu velike probleme stvara mali milijun društvenih pravila, odnosno pravila koja se odnose na niz situacija u kojima se svakodnevno nalazite. Mislim da nije preoštro reći da Japanci robuju društvenim pravilima, te je njihovo ponašanje izuzetno stereotipno. Čini vam se da ti ljudi gube veći dio svoje osobnosti upravo zbog štovanja svih tih silnih pravila, a to je upravo suprotno sa temperamentom i snažnom individualnošću ljudi sa naših prostora.
Nadalje, japansko je društvo prilično zatvoreno u prihvaćanju stranaca. Načelno Japance vidimo kao srdačne ljudi nasmijanih lica, no to je izdanje koje se nudi po defaultu. Oni nisu takvi zato jer se doista tako osjećaju, već zato što je u njihovoj kulturi ukorijenjen takav odnos prema strancima i ljudima općenito. Međutim, u realnosti stvari su nešto drugačije i stranac uvijek ostaje stranac u Japanu. Ako naučite jezik do savršenstva i dalje ćete biti stranac i Japanci će vas najčešće gledati u čudu i potpuno će zblokirati kada čuju tečni japanski iz usta stranca.
Glede zapošljavanja prednost se ipak daje domaćim ljudima. U Japanu je odgoj relativno rigorozan i djeca se od malih nogu podvrgavaju stanovitom režimu koji ima zadatak od njih napraviti poslušne jedinke tog velikog društva. Stranac teško može doći do kvalitetnog zaposlenja jer se za većinu stručnih poslova traže posebno propisana znanja i vještine, a prilagodba "u hodu" i filozofija "snađi se druže" nisu prihvatljivi kao kod nas.
Sljedeća stvar koja bi na poslu mogla smetati prosječnog Hrvata u Japanu jest stroga hijerarhija u kojoj su radnici doslovce potlačeni. Šefovi su inače vrlo strogi i zahtjevni, a osoblje koje je podređeno poštuje izuzetno svoje šefove i naučeno je da ne izražava svoje mišljenje već da obavlja posao za koji je angažirano. Kreativnost je u većini poslova podvrgnuta poštivanju hijerarhije i opisu posla kojeg je potrebno slijepo slijediti. Iako takvo društvo ne može dobiti peticu za umjetnički dojam, ono je sa funkcionalne strane gotovo savršeno i cijeli taj japanski mehanizam radi precizno i savršeno kao švicarski sat.
Ono što bi mene posebno smetalo prilikom dužeg boravka u Japanu jest potpuno novi režim prehrane. U Hrvatskoj se jede obilno i kripno (hranjivo), kako mi Dalmoši kažemo, a u Japanu naglasak je na umjerenosti i zdravijoj prehrani. Kruh kao namirnica ne postoji u japanskoj kuhinji, a umjesto njega poslužuje se riža. Meso na tanjuru u standarnim porcijama izgleda kao dva sljepljena ćevapa iz Rubelja, dok se naglasak daje na prilozima.
Iz svih tih razloga moji japanski prijatelji me poznaju kao izjelicu, jer obično pojedem 3 japanske porcije u prosjeku. Naravno, do "europskih" ili hrvatskih porcija može se doći u restoranima, ali vjerujem da nitko ne bi bio orjentiran na svakodnevnu prehranu u restoranima kada bi živio u Japanu. Drugim riječima, Japan je odličan izbor za sve one koji imaju problema sa kilogramima!
Prosječnom Balkancu vjerojatno bi bio i pun kufer reda koji je u Japanu dostupan u svim segmentima, a možda je preciznije reći da je i precizno izrežiran. Primjerice, Japanci čak i na semaforu čekaju u redu i neće se nikad pretrčavati ako je na semaforu velika gužva. Nema teorije da će prijeći cestu preko crvenog, a ako to učini Balkanac (poput mene), onda će pomisliti da mu je sigurno dijagnoza daltonizam, jer to se jednostavno NE radi.
Ono što je mene posebno smetalo kod Japanaca jest nedostatak osjećaja za humor. Oni jesu nasmijani narod, ali to je zaista samo default lice koje pokazuju iz pristojnosti. I šalama se smiju iz pristojnosti, a većinu "našeg" humora jednostavno nisu u stanju razumjeti. Kada sam pogledao par humoristčnih serija na japanskoj televiziji, jasno mi je bilo na kakav humor oni reagiraju. Najviše se hihoću na djetinje gluposti, gegove i smiješne situacije, tako da skoro termin "baza" ili "fora" ne postoji u njihovom rječniku. Pokušao sam par puta nabaciti pošalicu u društvu, no dočekale su me zblesirane face i pristojni smijeh koji nije imao veze sa šalom. Ali ako recimo otiskaš majicu sa printom "I'm chicken" svi će ti se smijati do boli. Kako razumljivo ha?
Može li dakle prosječni Hrvat živjeti u Japanu? Ma naravno da može, ali ako nije spreman saživjeti sa japanskom kulturom i načinom ponašanja onda će jako teško izdržati i osjećati će se kao "Pale sam na svijetu". Dobra ekonomska klima sigurno je glavni razlog zašto bi se netko odmah odlučio za život u Japanu, no moja iskustva kazuju da ni taj razlog ne bi bio dovoljan za ostanak u toj zemlji, jer život je jednostavno prerazličit u odnosu na sve što smo dosad proživjeli.
Post je objavljen 30.09.2004. u 08:32 sati.