Jesen je stigla u naš grad. Izbori se polako približavaju, i vrlo je zanimljivo posmatrati predizborne vratolomije. Ovakve koalicije se ne mogu naci ni u Srbiji, zemlji koja po definiciji spaja nespojivo.
Na pocetku da vam kažem malo o političkoj sceni u Iraku. Najbliži opis stranačkog života bilo bi podsećanje na legendarni film 'Life of Brian' (Žitije Brajanovo) i političku borbu nekoliko opozicionih partija protiv Rimljana. People's Front of Judea, Judea's People's Front, Popular People's Front itd. Imamo podatke o 386 stranaka, i sve se slično zovu. Arapska Demokratska Stranka, Demokratski Pokret Iraka, Irački Narodni Pokret itd. Sve stranke su ubeđene da imaju bar 30% podrške na terenu, a ako se dogodi da ne dobiju toliko glasova, onda se radi o zaveri. A istina je takva da najpopularniji čovek u Iraku, ajatolah Al-Sistani ima rejting od 8%. Svi ostali su na ispod 6% ukljucujuci i Moqtadu, idola mlade generacije. Moqtada ima snažnu podršku kod dečaka starosti 16-18 godina, i malo manju u grupi 18-25 – urbani/nezaposleni. Jedino sto ta ciljna grupa u principu ne glasa, tako da je njegov potencijalni rezultat negde oko 3-4%.
Pored toga, oko 90% stanovnika nikada nije pričala ni sa jednim članom bilo koje stranke. I šta logično očekujete od stranaka? Da krenu da obilaze birače. Ali avaj (avaj ali..) Iračka scena je kao Srbija 1990. Svi sastanče. Skupi se ekipa koja nema ništa pametnije u životu da radi i napravi stranku. Onda krenu da zabeđuju (kraljevački izraz za kafansko dokazivanje nedokazivog) i svako misli da samo on zna pravi put ka svetloj budućnosti. Stranke krenu da se dalje cepaju i usitnjavaju, jer je mnogo časnije biti predsednik stranke nego nezaposlen. Svaka veća stranka ima sopstvene dnevne novine, i vrlo je zadovoljna količinom prostora kojeg u svojim novinama dobija. Zato se niko ne trudi da dođe do prostora u tri dnevna lista koja ni jedna stranka ne poseduje, a koje, čudna li čuda, svi čitaju. Niko nema pojma kako će birači da glasaju u januaru, jer birači nemaju pojma ni koje stranke postoje. Prosečan birač je čuo za možda 3 stranke, i sa teškom mukom će da ih raspozna. A kad pitate stranačke lidere sa kakvim rešenjima će izići pred birače, kažu – biračima treba objasniti da su islam i demokratija kompatibilni. To me neodoljivo podseća na sizifovsku borbu GSS-a sa početka 90-tih da objasni ljudima kojima je plata 10 DM da su građanska prava u Srbiji jako ugrožena! Islam i demokratija! Ljudi ne smeju na ulicu da izađu, nemaju struje danima i nezaposlenost je oko 50% a ovi likovi zabalavili o kompatibilnosti islama i demokratije. I to svi! Vi ne biste verovali, samo da ih čujete. Kao da su upravo dosli iz Ženeve, sa seminara o stanju religije u modernom društvu.
S druge strane, stvarno su dobro obrazovani. Postoji jedna doskočica koju sam čuo još u Jordanu, i koja kaže da se sve knjige na arapskom jeziku pišu u Egiptu, štampaju u Libanu a čitaju u Iraku. To vam govori o pomalo stereotipnim ali često i dosta tačnim karakteristikama ova tri naroda. Egipćani su umetnici, prave filmove, muziku, knjige. Libanci su potomci starih Feničana i zapravo su izmislili transkontinentalnu trgovinu. I dalje važe za dobre trgovce ali i za ljude koji znaju da uživaju u bogatstvu. Beirut je i dalje daleko najliberalniji grad arapskog sveta, Pariz Bliskog istoka, i tamo zabava traje 24h. Iračani su daleko najbolje obrazovani, i u svakom razgovoru vole da to i pokažu. Narodski rečeno – mnogo filozofiraju. Zato moji treninzi znaju da potraju, jer svako bi da prokomentariše i pokaže koliko je načitan. Klasična političarska boljka.
Što se bezbednosti tiče, situacija je gora nego ikad. Banditi su počeli da kidnapuju i Iračane, svako za koga se može očekivati dobar otkup postao je meta. To je stavilo dodatan pritisak na normalne Iračane koji rade u stranim firmama. Jedan kolega Harit recimo svakog stranca u svom telefonskom adresaru preimenuje tako da zvuči arapski. Ja sam, gospodo, Sulejman! Suljo.. Kod nas je to ime nekako smešno, ali ovde je to jedno od časnijih imena. Sulejman Veličanstveni!
Mi smo zbog cele situacije sveli kretanje van sigurne zone na minimum. Jos uvek ne mislim da smo bilo čija meta, ali ne treba čačkati mečku. Pucnjava i eksplozije su svakodnevne. Uveče se često skupimo na krovu hotela, zapalimo nargilu i gledamo kako Ameri preoravaju Sadr City. Nije to tako blizu, u principu vidimo kako se nebo oboji u narandžasto s vremena na vreme, i tu i tamo se čuje tupi zvuk eksplozije u daljini. Međutim, kad se u aromaticni duvan nargile dodaju komadići avganistanske čokoladice, boje i zvuci postanu intenzivniji, a mi malo ravnodušniji.
Zabavno je i popeti se na krov susednog hotela, jer se tamo nalazi studio Evrovizije, koji koriste nemački, italijanski, francuski i novinari iz još nekoliko zemalja. Jedan od producenata je i naš čovek Ivan, sa kojim smo sinoc sedeli na krovu i posmatrali italijanskog novinara koji je bio u totalnom transu zbog puštanja one dve humanitarne radnice na slobodu. Novinarska verzija je da su otkupljene za ravno milijun dolara, i da je to bila prilično dobra cena, jer su zahtevi obično petostruki. Za onu Kanađanku koja je puštena pre neki dan traženo je 2.5 miliona. Najjača fora je to što nisu dobili ništa! Ovo je informacija iz prve ruke jer sam se prošle nedelje u Green Zoni opijao sa svojim bivšim kolegom Benom, sada jedinim diplomatskim predstavnikom Kanade u Iraku. Povod za slavlje je bilo puštanje dotične Kanađanke. Priča je neverovatna. Ta devojka, u poznim 30-tim, je zapravo polu-Iračanka. Danima je obrađivala jednog od čuvara i na kraju uspela da ga nagovori da zajedno krenu u Kanadu. Lik ju je lično odvezao na aerodrom i krenuo da uđe u avion s njom. Međutim, njemu se američka vojska obradovala jako, jer je baja deo ekipe iz Faludže, zna tajne zanata i adrese jataka, pa sad vi vidite koliko je koristan. Ne verujem da će taj uskoro na vazduh.
Sta će da se desi sa izborima u januaru? To je sada glavno pitanje i polako raste broj onih koji smatraju da jednostavno nema uslova da se sprovede neka iole normalna izborna procedura. S druge strane, mnogima je stalo da se izbori po svaku cenu održe, pa ce biti interesantno kao će se stvari odvijati. Mi u NDI radimo kao da će izbora biti. To je uglavnom borba sa vetrenjačama, jer ni jedna stranka ne radi ništa na tome da se nekom kampanjom nametne biračima. Sve stranke kalkulišu kako da se dočepaju vlasti sa minimumom truda, i veštim izakulisnim dogovorima. Kamarila koja je sada uslovno rečeno na vlasti je ukapirala da dobrim umrežavanjem i kooptiranjem svakog ko ima bilo kakvu podršku, moze da se i dalje bavi politikom iz svojih ministarskih kabineta. Tako uopste nije neobično da u vladajućoj ekipi imate obe vladajuće kurdske partije. Kurdistan je, inace, jasnom linijom podeljen na zone uticaja dve stranke koje su 1994. malo i ratovale. Obe stranke imaju naoružane armije, i potpuno su suverene u svojim oblastima. Kako to prakticno izgleda? Ako hocete da kamion neke robe prebacite iz Turske u Bagdad, na granici platite carinu državnim službenicima, onda na ulazu u severni Kurdistan platite prolaz jednoj ekipi, a na ulasku u južni Kurdistan isto to drugoj ekipi. Kao da prolazite kroz 3 države. Obe ove kurdske partije nalaze se u toj postavljenoj vladi, u kojoj su i Dawa i SCIRI, dve šitske partije sa istorijom oružanog otpora Sadamovom rezimu, nekoliko manjih sunitskih stranaka, jedna veća monarhistička i velika komunistička stranka, i jos malo regionalne boranije koja u zavisnosti od regiona uživa podršku određenih plemena. Ova ekipa bi da ostane na vlasti, a za to je potrebno pomiriti interese ne samo članova političkih partija, vec i verskih vođa i plemenskih poglavica.
Gde su u celoj prici biraci? Pa nigde. Niti kod stranaka postoji svest o potrebama birača, niti kod birača postoji svest o tome da stranke treba da služe njihovim interesima. Teško je uopšte naći početak ovog zamršenog čvora. Postoji dosta uticajnih ljudi i organizacija kojima cela zbrka savršeno odgovara, a i američkom establišmentu nije puno stalo da se napravi neka prava demokratska klima u Iraku. Mora tu dosta da se radi, a izbori su tako blizu. Amerima bi sada najviše odgovaralo da se tu stvori neki vrlo jak lider koga oni u potpunosti kontrolišu, a koji u potpunosti kontroliše situaciju u Iraku. Recimo neki Sadam :-) SB zatvara krug!
Ovakav haos dosta dobro koriste likovi koji nisu direktno, bar za sada, u političkoj utakmici. Al Sistani je najuticajniji čovek jer je skoro pa svetac za ljude od vere, koji su opet u svakodnevnom kontaktu sa pučanstvom. Al-Sistani ne miriše okupacione sile, ali i ne poziva u obracune. Na drugoj strani iste linije nalazi se junoša Moqtada Al-Sadr koji ne samo da ne miriše Amere, vec ni bilo koga od gore navedenih, a ponajviše Al-Sistanija koga je više puta pokušao da likvidira. Moqtadu i mnoge druge šitske organizacije u potpunosti finansira Islamska Republika Iran. Izgleda na prvi pogled čudno da Iran podržava organizacije koje rade o glavi velikom ajatolahu Al-Sistaniju, ali stvar je u tome da se Iranska verska elita mnoogo više plaši Al-Sistanija nego Amera. Čovek je toliko uticajan da može da preokrene situaciju u Iranu. Uzgred budi rečeno, Al-Sistani je ove godine napunio 76 godina.
U ceo ovaj paprikaš treba dodati i ispostave svih drzava u okolini. Kuvajt, Saudi Arabija, Jordan, Turska, Egipat, USA i ponajviše Sirija, sve imaju svoje pulene u vidu političkih stranaka. Ilustracije radi, strateški konsalting jednoj od dve kurdske stranke radi firma iz Izraela. Šta dalje da vam pričam.
OK, vidim da sam malo smorio celom ovom analizom. Izvin'te. Verujte da je ovo samo malo grebanje po površini scene. Jedan lep duboki rez bi vam otkrio predivni svet manjih ali podjednako ubojitih organizacija ex Sadamove vojske, otmičara-biznismena, kriminalaca opšte prakse, sirijskih i saudijskih fanatika koji su ovde samo zbog krvi, avganistanskih narko-biznismena kojima je Irak na putu ka evropskom tržištu.. Vrli novi svet!
Ja sam, inače, dobro. Kako ste vi?
Post je objavljen 29.09.2004. u 23:39 sati.