"Isti put vodi¸i prema 'Raju i prema 'Paklu'. O tome što napravimo usput, ovisi gdje ćemo završiti'"
"Prekrasna je...", začuje melodičan glas sa lijeve strane.
"Da... uistinu prekransna...", složi se Ullrich i pogleda prema njoj. Gledala je kroz prozor van i on shvati da je mislila na Zemlju "Zašto neki ljudi imaju toliku potrebu za izražavanjam svoje nostalgije, ne brinući se kako bi to moglo utjecati na drug?!? MENI je drago što sam napokon otišao!"
"Mislim da će dio mene uvjek žaliti što sam otišla... ", reće ona još uvjek gledajući prema van, "...ali moralo je biti učinjeno", okrene se prema njemu.
On još jednom promorti njene, oći, obraze, čelo, usne... Njen izraz lica je stvarno djelovao sjetno, ali i spokojno te ga je na neobičan naćin smirivao. Unatoč tome, nije mogao točno razumjeti što želi reći te joj je šuteći zaputio jedan upitan pogled.
"Da mi je prije netko rekao da lu zavjek otiči s Zamlje, ne bih povjerovala. "
"Ali, sada ipak idete...?", odgovori on.
"To je moj poziv. Kada sam prihvatila ovu halju, prihvatila sam i sve što ona može donijeti sa sobom. I toga se ne kajem. " "Hmm... stvarno nikad neću razumjeti ove 'religizne' ljude. Cijelo vrijeme govore o nekoj 'dužnosti', 'zakletvi' i sličnome... Za sve je odgovorna 'sudbina', a ne oni sami!JA sam dolučio otići... Ja sam si omogućio da odem..."
"Ma dajte...", nasmješi se on, "Nije sve tako loše. Istina, teško je napustiti dom, ali život donosi takve stvari. Osim toga, mislite na pustolovinu upoznavanja novih svijetova, nove spoznaje. Zar niste nimalo znatiželjni kako će biti? Pogledajte sve ove ljude ovdje... ", napravi kratku stanku pomalo zaneseno naglašavajući sljedeće rijeći: "Svi smo mi pioniri ljudskog roda u bespučima zvjezdanog njega!"
Bio je iznenađen. Sve te rijeći, sav taj uzvišen ton, nije ostavio ni najmanjeg utiska na nju. Nijedan mišić na njenom licu nije nimalo zatreperio. Sjetno lice je ostalo. Ona uzdahne:
"Pustolovina, spoznaja, znatiželja... sve du to rijeći koju ljudi koji idu ovdje govore. Djelomično to i osječaju, a ni ja nisam imuna tih strasti... Ali, pravi razlozi su daleko dublji – odlaze ne samo zato je mogu, već jer moraju." "Mogu? Moram? Možemo? Moramo? ", zapita se u sebi. Obično je bio osoba koja je sve brzo razumjela, ali ovjde mu se činilo kao da govori nešto sasvim drugo, a on samo promatra pomake usana. "Promatram?"
"Kako to mislite?"
"Pa zar nije jasno? Od pamtivijeka se ljudi bore za zemlju i resurse, i ne pokazuju namjeru da prestanu. Istina, svijet je sada uglavnom u miru, ali ljudi je sve više, Zemlja je sve tjesnija a resursi se iscrpljuju... Bilo bi samo pitanje vremena kad će to sve puknuti... "
Ullrichu zasjaše oći tijekom njenog govora: "Kako nisam se toga sjetio.... Pa naravno da sam to znao! Ali zbog MENE će stvari biti drukčije... "
"Da, ali nije li zato ova misiju upravo put prema miru? Ljudi više nisu ograničeni jedim malim planetom, već imaju čitavu galaksiju na raspologanju! Zar nije odna ovo dobra stvar? "
Ona mu uputi jedan duboki pogled:
"Nadam se da ste u pravu... Iskreno se nadam!", odmakne pogled opet prema prozoru, "Ali ovo se moglo izbjeći... Čovjek je bio previše pohlepan za zemljom, bogatsvom, znanjem... i pred nićim nije prezao da dođe do toga... Sada, čovječanstvo se samo uzgnalo, izgnalo sa Zemlje"
Ullrich nije moga više izdržati i smjšak mu je pao s lica i zamjenilo ga je, još uvjek lagano, mrštenje obrva. On je čitav svoj život posvetio znanosti i želja za znanjem ga je tjerala naprijed... A sada je ona dovodila njegove izbore u pitanje. I još te eko-svijesne rijeći...
"Mislim da malo pretjerujete", kaže on, trudeći se zvučati obzirno, "Istina, čovjek je griješio i pretjerivao s vremena na vrijeme, ali to je bila cijena, i to ne toliko velika, za sve što je čovjek postigao. Da nema te urođene znatiželje, te ambicije, vjerojatno bismo još goli šetali svijetom i hranili se od lovine u bobica."
Njene oći su se sada fiksirale na nejgovo lice. Zadobio je njezinu pažnju.
"Kakav će biti njen odgovor? Borba je počela!", obraduje se on su sebi. Volio je diskusije, živio za njih... Osobiti kad je on bio taj koji je u pravu.
Ona je neko vrijeme razmišljala, i nakraju kaže:
"Znate li dio iz Bibilje o Adamu i Evi?" "Evo, sad će mi početi izvlaćiti rijeći stare tisučama godina i pozvivati se na 'više' autoritete... No da čujemo što će reći."
"Naravno."
"Vjerujte, stvari u bibliji imaju značenje puno dublje od onoga što se na prvi pogled čini... I poruke koje sežu daleko preko njihvof vremena."
"Aha....?"
"Mislim da ovo najboljeopisuje sadašnu situaciju. Adam i Eva imali su sve: Vječan život, rajski vrt u kojem su živjeli bez ikakvih briga, Božiju blizinu i samo jednu malu zabranu. No, ma koliko imali, oni su htjeli još, htjeli su spoznaju dobra i zla. Htjeli su biti ravni bogu."
Ullrichu se nije sviđalo ono što čuje. Na neki čudan načim, ma koliko on to pokušavao negirati, imala je pravo. "Ali samo pravo ako uzmemo bibliju kao referentni autoritet"
Ona je nastavljala:
"Nakon toga, bog ih je morao izgnati iz raja. Više nisu bili nevini i nisu mogli ostati. Od tada morali su se ami mučiti da bi jeli, živjeli, i na kraju su umirali."
Ullrich se zamisli, nije znao točno što reći, ali počne:
"Hmm... ali ta prića ima par logičkih nedostataka... ovaj... postavljaju se pitanja njihove slobode izbora prije nego što su uzeli jabuku, tj plod stabla spoznaje dobra i zla..."
Onda mu sini... Učini mu se da je našao pravi odgovor, pa ponosno nastavi:
"Ali, to je samo jedno tumačenje priče. Ista radnja se može objasniti na bitno drukčiju način"
Ona ga je pozorno slušala. Primjeti na njoj pravu znatiželju što će reći, pa čak i sumnjo što uopće može reći. Preuzeo je igru, i to mu je godilo.
"Uzmimo ovo: Bog otac, koji je dobar, želi dobro za svoju djecu"
"Slažem se..."
"Svaki dobar otac se brine za svoju djecu... Ali djeca su djeca, i otac ih se ne odreiče nakon prve pogreške"
Ona još malo rašitri oći.
"Umjesto toga, dobar otac zna se djeca moraju jednog dana odvojiti od roditelja, a sa samostalnim odlučivanjem mora im dopustiti da čine i pogreške"
Ona bodboći ruku pod bradu
"Ali, nemože ih svojo voljom samo potjerati iz raja, pa zato njima prepusti na izbor: Želi li ostati u raju da se on brine za njih, ili žele otići i sami donositi svoje odluke"
Ullrich se lagano nakašlje.
"I zato im da stablo spoznaje. Kada su Adam i Eva dovoljno 'odrasli' da biraju sami za sebe, izabrali su da odu iz raja."
Ona je još gledala sa nekim čudnim pogledom u očima. "Dobro.. nije ovo očekivava", zadovolno će on u sebi.
"Dok su živjeli u raju nisu bili pravi ljudi. Tek kad su odlučili izaći dobili su sve one kvalitete koju čovjeka čine čovjekom: znatiželju, slobodu, potrebu da napreduju. Vi taj čin doživljavate kao grijeh, a ja kao svijesnu i, dapaće, dobru odluku."
Zadovolnjo je pogleda.... no, nije mu dala mira. Polako je počeo prepoznavati pogled koji mu je davala... bilo je to – žaljenje?
"Istina, ovdje ima jako puno zanimljivih tema za vrlo dobru raspravu", reče ona, "Ali ima jedna razilka između vaših i mojih rijeći"
Još jednom , on joj uputi zagonetan pogled
"Ono što sam rekla – ja u to duboko vjerujem. A ono šte ste vi izložili, barem mi se tako čini, je samo ideja koja bi vam pomogla da obranite ono kao želite da stvari jesu"
On ju pogleda i ona mu lagano kimne. Ullrich nagne glavu, nasloni i nasloni se uronnivši u svoje misli. Do kraja puta su samo šutjeli.